GREBEN SPAŠENIH” – junaštvo ili hagiografija?

Svaki novi film Mela Gibsona neizbježno će izazvati kontroverze. Nakon „Hrabrog srca“, „Pasije“ i „Apocalypta“ Gibson se je pozicionirao kao jedan od najznačajnijih redatelja suvremenog filma, ali njegovu poziciju velikana sedme umjetnosti u pitanje su doveli nagla narav, antisemitizam i vjerski ekstremizam. Slijedom toga, kritike na „Greben spašenih“ treba uzeti sa zrnom soli. S jedne strane zato što teme koje nekritički predstavljaju religiju ne pripadaju dominantnoj struji, a s druge zato što SAD više nema istu percepciju u svijetu kakvu su imale tijekom ili netom nakon Hladnog rata. Iako i „Greben spašenih“ ima određenih mana riječ je o vrlo dobrom filmu. Zaista, rijetko tko može snimiti rat onako kako ga snima Gibson. Vizualna poslastica od koje ćete htjeti okrenuti glavu, a nećete moći. Jer, Gibsonov rat je stravičan, odvratan i krvav. Ratovi su obično takvi. Ne ostavlja se prostora uljepšavanju. Priča, nevjerojatna koliko i istinita. Prvi vojnik u povijesti koji je osvojio medalju časti s prigovorom savjesti.

Mel Gibson je ovaj film snimio poštujući zakonitosti epa. Odmah u prvim kadrovima nalazimo se u borbi, redatelj nas svjesno odvodi na kraj da bi nas zatim vratio na početak. To služi još jednoj svrsi. Šok sukoba u kontrastu je s mirnoćom Virginije. Rat se na platnu odjednom mijenja idilom. Postajemo svjesni da glavni lik (kojeg smo upoznali u ratnom sukobu) odrasta u nesređenoj okolini. Takav postupak nužno nam nameće pitanje „zašto redatelj to radi“, a to je (vjerojatno) i bila namjera. Desmond Doss, dječak na grebenu Virginije, mladić je koji se bori na Pacifiku. S obzirom da znamo da će on do Pacifika doći pitanje koje si postavljamo je „kako će uspjeti“ umjesto „hoće li uspjeti“. To je, naravno, još jedna varka smišljena da nas navede na pravu zagonetku ovog filma. Zašto Desmond Doss upućuje prigovor savjesti?

Kako bismo to otkrili Gibson nas upoznaje s njegovim djetinjstvom i događajima koji su ga odveli na put toliko ekstremne religioznosti  da više ne želi dotaknuti oružje. Njegov otac boluje od PTSP-a i majka okrenuta religiji predstavljaju dva pola. Desmond i njegov brat nalaze se između njih. Svaki je put za njih moguć i vjerojatan, samo je pitanje kamo će ih  odvesti okolnosti . Otac koji je iskusio Veliki rat donekle je ostao zarobljen u njemu, a ostatak obitelji nastoji pronaći snagu da i sam ne upadne u tu zamku. Okreću se vjeri i religiji, ne samo kao izvoru snage nego i nekoj vrsti eskapizma. Oba će se svijeta približiti, doći u dodir, nakon napada na Pearl Harbour. Desmond će, kao i cijela obitelj Doss, morati odgovoriti na pitanje mogu li ta dva svijeta živjeti zajedno. Može li se, i kako, pomiriti nepomirljivo?

Sukob dva svijeta nije ništa novo u filmovima u kojima se obrađuje religijska tematika. Ekstremna religioznost za sobom povlači prilagodbe u sudaru s realnošću. No, kad je ta realnost također ekstremna, a rat to svakako je, tad su te prilagodbe teže i bolnije. Pacifist poput Dossa dolazi u situaciju da se u vojsku javlja kao dragovoljac, ali već tijekom temeljne obuke postaje jasno da neće sve ići kako je zamislio. Pojednostavljeno, kakav je to vojnik koji ne želi dotaknuti pušku? Jurica Pavičić u kritici objavljenoj u „Jutarnjem listu“ postavlja pitanje moralnosti takvog čina: može li netko tko se iz uvjerenja protivi nasilju sudjelovati u ratu? Iako je strukturno navedena kritika ograničena na apokrifnost Gibsonova prikaza Dossa, pitanje moralnosti ostaje neodgovoreno. To si pitanje ne postavlja ni sam Doss jer osjećaj dužnosti prema domovini izjednačava s osjećajem dužnosti prema Bogu. S obzirom da ta dva osjećaja traže različite stvari njegova karakterizacija je plića nego što bi trebala biti pa niti u jednom trenutku on ne propitkuje svoje postupke, ni u jednom trenutku ni ne pomišlja (pa makar i u podsvjesti) popustiti. S obzirom da je i u Bibliji jaka vjera podvrgnuta iskušenjima, a ona u dramskom smislu garantiraju i snažniju poantu (pa i katarzu), film stvara dojam hagiografije. Glavni lik je bijel kao golubica, njegova težnja ni u jednom trenutku ni slučajno nije stavljena pod znak pitanja. Napori kojima ga vojska nastoji udaljiti od ratišta u tom smislu izgledaju neuvjerljivo, donekle podsjećajući na obuku iz Kubrickovog klasika „Full Metal Jacket“. Tu mi je palo na pamet kako bi ovakav film bolje izgledao kao mini-serija nego kao cjelovečernji film.

Nekoliko je razloga za to. Čini mi se da smo ovdje dobili film podijeljen na dva dijela. Prvi dio, Dossovo odrastanje i obuka. Drugi dio, događaji na grebenu kod Okinawe. Povezanost između ta dva dijela je labavija nego što bi trebala biti, a sa samo nekoliko detalja bila bi uvjerljivije dana do znanja. Ovako, Gibson kao da je zaboravio osnovne zakonitosti kod filmova ovakvog tipa. Postoje filmovi koji bi profitirali od logike „manje je više“. Religija ovdje ima svoje mjesto kao izvor inspiracije, motivacije i karakterizacije no stalno naglašavanje Dossove vezanosti za Boga u prijelomnom trenutku postaje ravno karikaturi pa Doss glasno postavlja pitanje „Gospode, što još želiš od mene“ prije nego što stavi na glavu šljem i odjuri u opasnost. S obzirom da je kroz cijeli niz postupaka i motiva do tog trenutka ta povezanost naglašena, prijelomnica bi profitirala od više suptilnosti, a manje izravnog pokazivanja posvećenosti. To je trenutak koji je u svojoj karikaturalnosti možda više odveo film u smjeru hagiografije nego bilo što drugo.

Na sreću, Gibson se donekle iskupio za takve propuste pa je u nastavku filma religiju zaista iskoristio u svrhu motivacije i inspiracije umjesto pretjerane patetike. Takvom dojmu svakako doprinose sjajno snimljene scene ratovanja, pogotovo scene koje graniče sa filmom strave. Iskreno, ne sjećam se da sam u posljednje vrijeme u nekom filmu strave vidio scene koje bi me više izbacile iz takta od nekih koje se pojavljuju ovdje. Manja zamjerka bi išla samo u smjeru boljeg iskorištavanja podsvjesti u pogledu moralnih dilema, ali to sam već spomenuo.

Kod priča o junaštvu važno je da se ne pretjera. Junaštva su velika sama po sebi i ne treba ih dodatno ukrašavati. Kad se pogleda svjedočanstvo stvarnog Desmonda Dossa onda se može zaključiti da je tu Gibson napravio odličan posao. Govorimo o čovjeku kojeg je zaista „vjera provukla kroz rat“ i koji je zaista u vjeri vidio snagu da izdrži sve ono destruktivno i animalno što rat uzrokuje. Fotografija i kamera ovog filma su izvanredne pa nam daju naslutiti zašto je baš bitka za Okinawu bila jedna od najkrvavijih na pacifičkom frontu. Prigovori koji dolaze prema „Grebenu spašenih“ u smislu pretjerivanja, sudeći po zapisima Dossovih suboraca, nisu utemeljeni. On je zaista bio jedan od onih luđaka koje fanatizam nagoni na nevjerojatne stvari. Zlobnici bi rekli da svaka sličnost između Dossa i Gibsona – nije slučajna. To, ponavljam, ne umanjuje vrijednost filma.

Glumačke izvedbe su zanimljive, ali ne i izvanredne. Što se tiče glavnog junaka problem s Andrewom Garfieldom proizašao je iz načina na koji je lik napisan, a koji se odrazio i u njegovoj glumi. Ekspresije se na njegovom licu rijetko mijenjaju, ne postoji prostor da se izađe iz ljušture lika i da mu se da nekakva osobnost koja bi mogla vezati. On je napisan na način da je veći od života, a takav je lik po prirodi stvari teško spustiti na razinu ljudskosti, poistovjećivanja. Garfield je u svojoj ulozi korektan, ali daleko od toga da je to njegovo najbolje ostvarenje. Daleko mi je upečatljiviji Vince Vaughn koji igra nadređenog časnika. Već u drugoj sezoni „Pravog detektiva“ Vaughn je dao naslutiti da izlazi iz uloga koje su ga dotad obilježile i da se razvija u potentnijeg glumca. Odlična je, s druge strane, uloga Huga Weavinga (Dossova oca) i ona je daleko životnija i nijansiranija od one glavnog lika. To, po mom sudu, ide na dušu scenaristima. Vrijedi istaknuti i Teresu Palmer kao Dossovu djevojku, glumicu koje će se fanovi žanra možda sjetiti iz njene uloge u kultnoj mini-seriji „Pacific“, jer je ona svoju ulogu u okvirima napisanog odradila izvrsno. Također, važnu je ulogu dobio i Gibsonov sin Milo. Interakcija njega i Garfielda za vrijeme obuke i kasnije ratovanja daje tračak potrebne dubine glavnom liku poslije koje kasniji događaji imaju više smisla. Takvih trenutaka u filmu fali i u tom je smislu mladi Gibson uspio ugodno iznenaditi.

Desmond Doss je učinio nevjerojatne stvari. Stvari zbog kojih je kao prvi čovjek u povijesti dobio Medalju časti s prigovorom savjesti. „Greben spašenih“ zbog filmskog vremena, ali i dinamike filma ne ulazi dublje u moralnu dilemu koja se nameće sama po sebi (ima li čovjek s prigovorom savjesti uopće moralno pravo sudjelovati u ratu?) nego se zadržava na prikazu njegova života kroz naraciju epa zadovoljavajući pritom sve konvencije takvog pripovjedanja (uključujući čak na trenutke i uzvišeni govor). Takva laude glavnom junaku, koliko god opravdane, iz današnje su pespektive donekle anakrone. Takvi se filmovi više ne rade jer je percepcija uloge SAD-a u sukobima općenito drugačija, a junaštvo često svoj puni smisao dobiva tek u opreci s kriticizmom. Zbog toga će, mislim, percepcija ovog filma biti podijeljena. Neki će u njemu vidjeti „preuveličavanje SAD-a“, neki će govoriti kako je to običan „religijski pamflet“ ili apokrif, a možda i „posveta jednog dogmata drugome“ no pritom će zaboraviti da je život često patetičan. Filmovi snimljeni po istinitoj priči nisu rađeni po dramskim zakonitostima, a Dossova je priča dokaz kako se nekad i život sastoji od hiperbola.

Gibson je, za razliku od primjerice Angeline Jolie u „Neslomljivom“, uspio napraviti tehnički odličan film, s upečatljivim efektima i nekima od najboljih, najuvjerljivijih i najstrašnijih scena ratovanja. Istodobno, napravio je hagiografiju glavnim liku, svojevrsnu posvetu junaku na kakve u moderno doba nismo navikli. Pojednostavljeno, to je tip koji ne bi bio na ratištu da nije, kako bi rekao jedan gledatelj u kinu, „povukao vezu“. No, s obzirom na ishod, to samo dokazuje kako se nekad možemo „kleti u pretpostavke“, a da u principu ne znamo ništa. Doss je napravio nevjerojatnu stvar i film „Greben spašenih“ u naslovu sadrži dvostruko značenje.

Bez obzira promatrali li ga samo kao (anti)ratni film ili kao svojevrsnu metaforu Krista „Greben spašenih“ ubraja se među one filmove koji zasigurno mijenjaju uobičajenu paradigmu. Kako će na to utjecati percepcija koju  Hollywood na na Mela Gibsona i hoće li mu se ovaj film vrednovati izvan nje tek ćemo vidjeti. Ovaj će se film u svakom slučaju ili jako voljeti ili jako mrziti. Teško će biti sredine. Da bi ga se shvatilo, u svim značenjima koje donosi, on traži puno gledanja izvan okvira i vrstu tolerancije koja se kreće u obrnutom smjeru od onog na koji smo navikli.

Pitanje je jesmo li za to sposobni ili smo tolerantni samo prema onom što nam odgovara? Pitanje je šire od „Grebena spašenih“  koji ipak treba pogledati da bismo na njega odgovorili.

IMDB

Oglasi