U neko doba, kad dostigneš zrelost ili barem razdoblje u kojem se ona pretpostavlja, poželiš imati „ovu glavu i one godine“. Vratiti se u mlade dane u kojima si bio zgodniji, brži, okretniji, s čitavim životom pred sobom. U srži takve želje krije se mogućnost za ispravljanjem svih propuštenih prilike i onih „krivih Drina“ koje stvorimo tijekom godina. Grafički roman „Daleko susjedstvo“ obrađuje tu temu kroz osjećaj gubitka i egzistencijalizam, ali i pretpostavku kako s vremenom zatvaramo puni krug. U ogledalima sve manje vidimo sebe, sve više odraz nalikuje našim roditeljima. Slično kao i u „Too Cool To Be Forgotten“ Alexa Robinsona, „Daleko susjedstvo“ Jira Taniguchija odvodi nas u mladost i pretpostavljene „one godine, a ovu pamet“. No, priča koju će pritom ispričati nije samo priča o ponovnom početku.
Kurayoshi, mali grad u kojem je odrastao Hiroshi Nakahara sasvim slučajno postaje mjesto radnje ovog romana. Kad Hiroshi uđe na groblje Senzen, na 23. godišnjicu smrti svoje majke, napustit će ga osjećaj za vrijeme. Postavit će si pitanje o čemu je u trenutku smrti razmišljala njegova majka, sjetit će se oca koji ih je napustio. Na ta pitanja nikad nije imao odgovor. Tu leži korijen njegovog nesnalaženja. Zaboravio je tko je i odakle dolazi. Drvo bez korijena, naučili smo, lako se otpuhne pa tako i Hiroshi luta bez cilja i plana tražeći utjehu u alkoholu i bježanju od odgovornosti. Tad, kao i obično na mističnim mjestima na kojima se dotiču duhovno i svjetovno, odigra se nešto nevjerojatno. Sanja li Hiroshi ili je zbilja postao četrnaestogodišnjak? Neobjašnjivo nam se glavni lik vratio u prošlost, a sva njegova svijest znanja i iskustva ostala su s njim.
Tu kreće zaplet „Dalekog susjedstva“. 48-godišnji Hiroshi Nakahara dobio je priliku iskusiti život četrnaestogodišnjaka. Pubertet je u punom zamahu, a uskoro počinje i škola. Kako će na sve to reagirati znatno stariji Hiroshi, hoće li itko primijetiti da je ovaj neobični dječak stariji u glavi nego po izgledu? Što će promijeniti, a što ponoviti? Sve su to pitanja koja postavlja „Daleko susjedstvo“. Također, možda i najvažnije, hoće li dobiti odgovor na dva ključna pitanja. Je li njegova majka bila sretna? Zašto ga je otac napustio?
Jiro Taniguchi sjajno plete priču. „Daleko susjedstvo“ gradi od obiteljskih odnosa pa sve do tipično tinejdžerskih ljuibavnih jada. Tomoko Nagase, prva ljubav malog Hiroshija, nešto je neočekivano, nešto što se nije dogodilo kad je tu mladost proživljavao prvi put. Empatija i krhka tinejdžerska ljubav te malene djevojčice podsjetit će Hiroshija što to znači biti dijete. Kao kroz svaki intenzivan odnos, a najintenzivniji su u tinejdžerskoj dobi, tako će i kroz ovaj naučiti dosta o sebi. Više od svega, na svoj užas i čuđenje, shvatit će da se pretvara u svog oca.
Govorimo o povratku u godinu koju se često smatra prekretnicom u zapadnoj kulturi. 1963. zapadni svijet pamti uglavnom po ubojstvu američkog predsjednika J.F. Kennedyja, ali i Japan ovdje ima nekoliko važnih događaja koje Taniguchi ističe. Pripreme za Olimpijske igre u Tokiju su u punom jeku, a baš će taj motiv kao i filmska „Priča sa zapadne strane“ biti iskorišteni za pop-kulturne refrence i stvaranje vremenskog okvira unutar kojega će se rasplitati radnja. Zaplet se odvija na nekoliko razina. S jedne strane gledamo Hiroshija koji se bori s glavom zrelih godina u tijelu pubertetlije, a s druge saznajemo što se točno krije iza traumatičnih događaja koji kulminiraju rastankom njegovih roditelja. Baš taj dvostruki zaplet, kao i motiv dvostruke udaje koji je iskorišten u romanu, daje nam do znanja kako rat nikad ne odnosi samo one žrtve s fronta već da za neke od onih što se vrate u principu nikada ne prestaje. Taniguchi japansku ratnu traumu dotiče samo lagano, kao da briše prašinu s uspomena, ali ono što se krije ispod nje ostavlja trajne posljedice.
Hiroshi je, naravno, u svom „prvom odrastanju“ bio premali da bi to primijetio, ali sad kad sve to promatra po drugi put ima priliku shvatiti ih kao ljude, a ne samo kao autoritete. To shvaćanje svojih roditelja, sa svim njihovim vrlinama i manama, mogućnost uživljavanja u njihove uloge, posebno je privlačno u „Dalekom susjedstvu“. Hiroshi će ovdje zatvoriti krug. Shvatit će da postoje dvije vrste sljepila. Slijepi smo kao djeca jer ne vidimo ljude u svojim roditeljima, ali slijepi smo i kao zreli ljudi jer smo zaboravili kako je biti dijete. Između ta dva poricanja, „Daleko susjedstvo“ daje nam jedinstven uvid u dinamiku života.
„Daleko susjedstvo“ je roman o drugim prilikama, ali i o prodiranju u samog sebe. Saznavajući i razumijevajući svoju prošlost razumijemo i svoju sadašnjost. Zbog toga je nužno iskoristiti vrijeme na raspolaganju. Drugu priliku ćemo teško dobiti. „Daleko susjedstvo“ je priča o životu koji se ne smije potratiti. Je li Hiroshi stvarno sanjao ili je doživio nemogući povratak ostaje nam da se pitamo, ali to na koncu i nije važno. Ono što je važno nalazi se u nama i uz zrno patetike rekao bih da nas čini ljudima. „Daleko susjedstvo“ nam pokazuje da to nikako ne smijemo ignorirati.
(ovaj autorski tekst originalno je objavljen na portalu citajme.com )
Poveznicu za navedeni strip, možete pronaći kod izdavača FIBRA OVDJE.
Ekranizacija 