Postoji li “Noćni Menadžer” samo u fikciji?

Kod romana Johna Le Carréa po navici možemo očekivati preokrete i intrigu. Njegova najpoznatija ekranizacija je svakako „Dečko, dama, kralj, špijun“ koji je kvalitetno obrađen čak dva puta. Glavne karakteristike njegovih priča su jaki protagonisti koji nose radnju kroz svijet intrige. Tu nije iznimka bio Alec Guiness u TV seriji iz 1979., ni Gary Oldman u filmu iz 2011. U skladu s tom tradicijom, nije iznimka ni Tom Hiddlestone u „Noćnom menadžeru“. Njegov lik u svijet zavjera uranja po injerciji, nenamjerno. Kad toga postane svjestan, svijet će se već preokrenuti i on će trebati intrigu kao fiks, ovisnost od koje ne može pobjeći. To najbolje opisuje ovu šestodijelnu mini-seriju. Njena radnja možda uvlači sporo, ali kako teče dalje tako i gledatelj ima sve manje izbora. Nesvjesno kao i protagonist, postaje uvučen u Le Carréov svijet.

Kod špijunskih zapleta, kao i kod filmova o superjunacima, vrijedi pravilo kako su dobri onoliko koliko je dobar njihov antagonist. Naslovni „noćni menadžer“ suparnika nalazi u Richardu Roperu, filantropu i šverceru oružja, kojeg igra Hugh Laurie. U opreci zanimanja: za javnost filantrop u tajnosti kriminalac, krije se dublja društvena poruka koju nam prenosi „Noćni menadžer“. Upravo oni koji najglasnije ističu svoja dobra djela, najčešće rade u sjenama. Sjene su, međutim, područje gdje se „Noćni menadžer“ najbolje snalazi. Kako naslov sugerira, zanimanje kojim se bavi uzrokovat će prvi, neposredan susret s Roperovim svijetom. Johnatan Pine, kako se simbolički zove glavni junak, zavirit će u igru koja se događa iza kulisa. Kad jednom to učini neće se moći, kao i svaki dobar portir, praviti da se ništa ne događa.

Priča u koji ulazimo zajedno s njim ne poznaje crno-bijele uloge. U skladu s vremenom u kojem živimo sve je sivo, a profit na prvom mjestu. Moglo bi se reći kako je „Noćni menadžer“ predvidio atmosferu apatije i razočaranja oko nas stvarajući svijet u kojem jedino predatori poput Richarda Ropera imaju smisla. Jer, Roper ima sve. Navikao je da dobije sve što poželi. Svi koji mu pritom stanu na put su ustvari nevažni. Kolateralne žrtve.

Johnatan Pine će se tu naći u procijepu. Klasično pitanje „ili si s nama ili protiv nas“ tako tipično za ovu vrstu priča ne ostavlja mu izbor. On će se, kao i Roper, morati skriti u sjenama. Da bi ga ulovio postat će poput njega. Svjestan je da će pritom morati platiti cijenu, no Pine ionako ništa ne čini zbog nekog „općeg dobra“ ili „vjere u bolje sutra“. Njegov je motiv jasan od samog početka. Za osvetu će, kako to već po starom poučku biva, najbolje biti da se posluži hladna, kad žrtva to najmanje očekuje.

To bi bilo u redu da špijunski svijet nije, po prirodi stvari,  vruć. Svemu tome ne pomaže tajnovita i zgodna Jed Marshall (Elizabeth Debicki), Roperova ljubavnica. Suočen s potrebom da zadrži krinku koju si je sam nametnuo, Pine će morati odvagati što je važnije: Roperov pad ili ljudi do kojih mu je stalo. Sve to možda i nije naročito novo za ovaj žanr, no vrijedi istaknuti kako je koprodukcija BBC-ja, AMC-ja i Ink Factoryja uspjela izbjeći mane sličnih američkih serija u kojima su takve dileme trivijalizirane do patetike. Formula je od početka bila jasna. Dva odlična glumca suprostavljena u naslovnim ulogama, priča majstora žanra, sporedne uloge koje ostaju u sjećanju (Olivia Colman) i jedna od najboljih europskih redateljica u zadnjih petnaestak godina.

Adut „Noćnog menadžera“ svakako je režija Suzanne Bier. Njen osjećaj za dinamiku priče. jednako kao i impresivni eksterijeri poput Mallorce ili Kaira čine ovu šestosatnu mini-seriju jednom vizualno najzanimljivijih u zadnjih nekoliko godina. Publika navikla na američke serije vjerojatno će „Noćnom menadžeru“ prigovarati na predugom prologu ili sporosti radnje, no u svim pravim špijunskim pričama detalji su važni. U brzini detalji promaknu, a niti Le Carre niti Bier to nisu htjeli dozvoliti.

Stoga možemo „Noćnog menadžera“ promatrati kao špijunsku priču prilagođenu našem dobu čak i u onim elementima u kojima zalazi u karikaturu. Jer, Roper zaista liči na superzlikovca koji je s jedne strane jet-setter, a s druge proračunati, hladnokrvni kriminalac dok je Pine upravo zapanjujuće nalik realnijem, modernom Bondu koji ne priznaje više crno-bijelu podjelu dobra i zla nego nam karikaturalnost servira kao odraz u ogledalu.

Jer, svijet u kojem ljudi poput Ropera postaju priznati i zaslužni članovi društva, koje štite strukture moći i od kojih politika i obavještajna zajednica imaju koristi onaj je koji smo mi dopustili. Za divno čudo, uopće ne djeluje nepoznato. Oko nas, čini se, sve sami Roperi.

Postoji li „Noćni menadžer“ samo u fikciji?

Oglasi