BOHEMIAN RHAPSODY” – Je li Freddie zaslužio iskreniji film?

Postoje filmovi, postoje bendovi, postoje trenuci. Ti trenuci su obično od onih što se, poput Kairosova čuperka, uhvate i ne puštaju. Vratiš film unatrag i nalaziš se u studentskoj sobi gdje zbog neke koje se ne mogu sjetiti po tristoti put svira „Too much love will kill you“, a onda negdje u toj slagalici vidiš i trenutak – sasvim suprotan – na studentskom tulumu. Pjesma je ista, emocije različite. Zato tekst o „Bohemian Rhapsody“ ne može biti recenzija, kritika filma. Zato se neće baviti oskarovskim izgledima ili koliko je Rami Malek zaista dobar (ili loš) u ulozi Freddieja Mercuryja nego će se osvrnuti na pitanje koje mi se od odjavne špice mota po glavi: je li Freddie zaslužio iskreniji film?

Slikovni rezultat za bohemian rhapsody the movie

Kako bismo na to odgovorili, potrebno je prvo pojasniti pitanje. Iskreniji film zato jer se nisam mogao oteti dojmu da smo ovdje vidjeli Freddieja svedenog na kliše i umivenog do neprepoznatljivosti pa se jedna od osnovnih potki vrtila oko ideje da su genijalnog kreativca i pjevača uništili „zli homoseksualci“ dok je iz nepoznatih razloga nekoliko bitnih detalja iz biografije benda prešućeno. Problem s prešućivanjem, koje bismo možda mogli objasniti umjetničkom slobodom, je u tome što bi s tim detaljima scenarij izgledao povezanije i ne bi odavao dojam nespretno složenog kolaža koji samo niže scene.

Slikovni rezultat za bohemian rhapsody the movie

Prvi takav detalj je cijeli album „The Works“. Taj album, objavljen iste godine kad se održala i Olimpijada u Sarajevu, sadržavao je neke od hitova kao što su „Radio Ga Ga“, „I Want To Break Free“, „Hammer To Fall“, „It’s a Hard Life“ i meni draga „Is This The World We Created“. Tijekom gledanja filma, međutim, stječe se dojam kao da albuma nije ni bilo pa je iz nejasnog razloga okupljanje „Queena“ za Live Aid iskorišteno kao reunion grupe koja se raspala radi nesporazuma i Mercuryjeve solo karijere. Ako uzmemo u obzir da su sva trojica preostalih queenovaca objavili solo albume prije Freddieja nije mi jasno kome je – i zašto – to trebalo.

Povezana slika

Drugi detalj na koji treba skrenuti pažnju su koncerti koje je bend održao u Južnoj Africi ignorirajući tako bojkot kulturnih događanja koji je postojao zbog apartheida. Ta epizoda, koju su kasnije svi članovi benda nastojali opravdati, nanijela je štetu reputaciji i bila jedan od glavnih razloga njihova nastupa na Live Aidu 1985. Zašto je prešućena u filmu zbilja ne znam, ali šteta je što nije iskorištena kao dodatna podloga i motivacija za legendarni nastup na Live Aidu. Ovo su samo dva očita primjera koja su mi pala na pamet, a pokazuju kako su scenaristi koji su radili „Bohemian Rhapsody“ zaboravili obje riječi u naslovu pa su film napravili tako da ne bude nimalo boemski, a još manje rapsodija.

Povezana slika

To ne treba čuditi kad se zna da je u produkciji ovog filma bilo mnoštvo problema pa su redom od njega odustajala imena kao što su scenarist Peter Morgan (poznat po izvanrednoj seriji „Kruna“), producent David Fincher i prvi odabir za ulogu Sacha Baron Cohen. Jedan od glavnih razloga odustajanja navodno treba tražiti u neslaganju s ostatkom benda o smjeru u kojem film treba ići. Morgan, Hooper i ekipa su zamišljali R-rated verziju koja bi pratila rad benda do današnjih dana, uključujući Freddiejevu smrt. Takav koncept očito se nije svidio ostatku queenovaca pa smo dobili film koji iskrivljuje ono što se zbilo pa Johna, Briana i Rogera čini žrtvama Mercuryjeve ekstravagancije dok istodobno polira cijelu priču pa se Live Aid pretvara u labuđi pjev umirućeg čovjeka.

Povezana slika

Neću ulaziti u to da prema vlastitim riječima članovi benda nisu znali za Freddiejev AIDS do 1988.-9., neću ulaziti ni u to da je nakon Live Aida uslijedila turneja „A Kind of Magic“ završena sjajnim koncertima na Wembleyju i da je to na neki način bila jedna od onih turneja o kojima se i danas priča kad se govori o postavljanju standarda za stadionske koncertne nastupe. Što smo od toga vidjeli u filmu?

– Ništa.

Film u tonu u kojem teče piše ulickanu hagiografiju i to na način da njegovu priču pretvara upravo u ono što je taj genijalac najviše mrzio: kliše. Ne vidimo ovdje ništa od njegova putovanja kroz razne žanrove, ne vidimo antologijska razmišljanja i suradnje s ljudima kao što su Monserrat Caballe, David Bowie ili Michael Jackson. Freddie nam je, kao centralni lik, prikazan kroz dvije perspektive: odnos sa članovima benda i odnos prema svojim hetero i homo orijentiranim partnerima. Predstavljen je kao izgubljeni dječak koji je izgubio put i prebrzo izgorio s obzirom na ogromni utjecaj i sposobnosti. I to je šteta. Freddie je bio štošta, ali prema svjedočenjima članova benda nije bio izgubljen čak i onda kad je pjevanje izgledalo kao nemoguća misija nego je potegao dvije, tri votke i otpjevao „Show Must Go On“.

Povezana slika

Bendu treba priznati da se zaista show nastavio. S te strane bi Freddieju bilo drago, no sumnjam da bi bio oduševljen ovom umivenom verzijom sebe koju su nam servirali redatelji Bryan Singer i Dexter Fletcher, te scenarist Anthony McCarten. I da, samo da ponovim, Queen se nikad nije raspao štogod nam rekli u filmu. Live Aid, stoga, nije bio reunion. Isto tako, način na koji se film nosi s Freddiejevom dijagnozom je diletantski i nije iskorišten motiv genijalca koji i dalje stvara fantastične stvari usprkos tome što je suočen s ambisom iz kojeg nema povratka. Život nekad piše dramske zaplete umjesto scenarista, a upornost koju je Freddie pokazao nešto je što i danas inspirira. Zašto to nije iskorišteno u filmu valjda ne zna ni scenarist.

Povezana slika

Postoje filmovi i trenuci, postoje bendovi i ljudi. Inspiracije. Freddie Mercury je bio čovjek koji je dominirao pozornicama gdje god se pojavio, bio je teatralni genijalac koji je znao od publike napraviti suradnike umjesto gledatelja. Bio je boem čija je glazba bila rapsodija eksperimentiranja i koketiranja sa različitim žanrovima. Bio je i čovjek čiji je život bio, bez zadrške, fascinantan. Film koji smo dobili kolaž je pažljivo odabranih trenutaka njegovog života, ali i biografije benda. Zbirka je to različitih trenutaka i pjesama. Na trenutke sve izgleda kao niz video spotova koji igra na kartu toga što volimo pjesme i što će one uvijek funkcionirati. Tako promatran, „Bohemian Rhapsody“ je film emocije, film koji vraća u zadimljene prostore studentskih tuluma dok dragu osobu držiš oko struka ili u samoću koja jednu te istu pjesmu vrti na repeatu. Protiv toga se nikad nisam mogao boriti.

Žao mi je samo što umjesto radnjom labavo povezanih videospotova nismo dobili film o čovjeku koji te i s ekrana pogleda s pozornice i ti misliš da se obraća isključivo tebi, usisava te u svijet u kojem je sve putujuća rapsodija dok je on boem i inspiracija. Pogledati smrti u oči i stvarati do kraja. To mogu samo rijetki. To mogu veličine. Na žalost ostali smo uskraćeni za Freddieja koji se ceri smrti u lice i pokazuje joj finger.

Kolika je to šteta, procijenite sami.

IMDB

Oglasi