Gledati zatvorske filmove skriveni je užitak koji, barem u mom slučaju, datira još tamo od „Hladnokrvnog kažnjenika“ (Cool Hand Luke) s Paulom Newmanom i „Bijega iz Alcatraza“ s Eastwoodom. Međutim, sve što ima veze sa zatvorima i zatvorskom tematikom treba podijeliti na vrijeme prije i poslije serije „Oz“, naprosto zato jer ništa nije tako dobro pogodilo raspoloženje iza rešetaka kao ta kulturološki i opće-kulturno značajna serija. Gledanje filmova te tematike nakon nje prečesto je sličilo ponavljanju klišeja, a kao jednu od časnih iznimki treba istaknuti brazilski „Carandiru“ iz 2003. godine. Upravo mi je taj film najčešće padao na pamet dok sam gledao adaptaciju memoara iz tajlandskog zatvora „Molitva prije zore“, iako na prvi pogled osim okruženja nemaju sličnosti.
Billy Moore je engleski boksač kojeg dosta uvjerljivo glumi Joe Cole. Cole je glumac poznat po ulozi u seriji „Peaky Blinders“, a ovdje dokazuje da može nositi film čak i onda kad scenarij djeluje nepovezano i nekoherentno. Redatelj Jean-Stéphane Sauvaire odabire ambiciozan pristup gdje nas često odvodi u središte brutalnosti pa tako imamo situaciju u kojoj svjedočimo silovanju, premlaćivanju i samoubojstvu što bi sve skupa trebalo biti šokantno, dodatno podvučeno time što je „Molitva prije zore“ istinita priča o čovjeku kojeg su ovisnost o drogi i autodestruktivnost odveli u tajlandski zatvor iz kojega se morao izvući na jedini način koji je smatrao mogućim – tajlandskim boksom. Shvaćam da nas ni redatelj ni scenaristi nisu htjeli zamarati narativnim okvirom, kao i da to nije razlog zbog kojeg gledaš ovakav film, ali nekako imam osjećaj da je filmu nedostaje konteksta. U ovom tipu filmova šokantni prizori sami po sebi nisu dovoljni. Prije „Oza“ bi možda i bilo tako, danas jednostavno – nije dovoljno.
Cole se trudi svojom glumačkom izvedbom liku dati nešto više od ljušture agresivnosti i ovisnosti, ali priča ostaje puna nedosljednosti i rupa. Nije nam jasno zašto Moore uživa povlašteni status, zašto mu čuvari daju drogu, kao ni to zašto se glavni lik ne pokuša ranije ubaciti u boksački program ako zna da mu to može biti put prema izlazu iz zatvora. Ako uspijete promatrati film bez suvišnih zašto onda će vam biti dobar, između ostalog i zato jer se opravdano fokusira na Mooreovu psihološku karakterizaciju i uspone i padove koje prolazi u intervalima između provala bijesa.
Volim borilačke filmove. Odrastao sam uz Brucea Leeja i Jeana Claudea Van Dammea, ali mana „Molitve prije zore“ je upravo u tome što ostavlja dojam kao da ne zna kakav film želi biti. Dobra pouka bi mogao biti „Zakon jačeg“ koji je u okvirima žanra odlično funkcionirao, ali ovo je s jedne strane film o zlostavljanju unutar zatvora, s druge o psihološkoj fragmentaciji autodestruktivnog glavnog lika, a s treće o tajlandskom boksu kao jedinoj dostupnoj karti za izlazak iz zatvora. Film je to koji nastoji istodobno biti i studija karaktera i kritika društva, a po meni ne uspijeva ni u jednom ni u drugom.
Previše je tu šoka bez konteksta. Zaboravlja se da smo „Oz“ vidjeli prije dvadesetak godina i da je stavljanjem šoka ne samo u kontekst, nego i u aktualni trenutak dokazao da zatvorske priče mogu biti daleko više od bijega iz kaveza. Tu se moram dotaknuti i asocijacije na „Carandiru“, brazilski film u kojem je zatvor prikazan kao mjesto koje je zbilja pakao na zemlji, prenapučeno carstvo nehigijene i bolesti, ali i mjesto u kojem zatvorenici nisu demoni nego ljudi. U brazilskom filmu, pravi demoni ih čekaju izvan zatvorskih zidina bilo kao provoditelji represije, bilo kao političari. Ovdje je međutim Billy Moore prečesto demon među demonima, prečesto u neprestanoj borbi i protiv svojih protivnika i samoga sebe. Bez konteksta ta borba nema snagu, ne funkcionira. Više o samom filmu, ali i memoarima, govori to što je Moore propustio premijeru jer je opet bio u zatvoru. Ovaj put engleskom. Bit će da borba nije prestala.
Gnjev, koji je tako dobro dočarao Joe Cole još traje. Zbog tog gnjeva vrijedi pogledati film. Ostaje žal što Cole nije radio s materijalom koji bi tom gnjevu i destrukciji dao značenje. Jer, svi skupa smo svjesni da on nije počeo (a očito ni završio) u tajlandskom zatvoru. Za to je vjerojatno trebalo napisati još kojeg lika malo bolje, a ne ih svesti samo na privjeske protagonistu.
Ovako ispada kao da je Billy Moore čovjek koji cijeli život lupa glavom kroz zid. To je zabavno prvih pet minuta. Nakon toga, postaje naporno ako ne znaš zašto to radi niti što je iza zida.
Ekranizacija 