Ljeto je i od filmova ne tražimo kompliciranu priču koja zahtijeva angažman. Ljeto je zbog toga savršeno vrijeme za romantične komedije koje funkcioniraju po principu već poznatih, ustaljenih zapleta. Znate formulu jer ste ju vidjeli nebrojeno puta: nesretni glavni lik-susret s fatalnom osobom-svađa/prepreka na putu-sretan završetak. Ta formula, s većim ili manjim varijacijama, funkcionira godinama. „Book Club“ ili u prijevodu „Klub zadovoljnih žena“ primjenjuje istu formulu na četiri žene u glavnim ulogama. Jane Fonda, Candice Bergen, Diane Keaton i Mary Steenburgen čine zvjezdanu postavu. Ako poznajete konvencije i nemate prevelika očekivanja onda će Vam film biti zabavan, a negdje u svemu tome možda nađete i poruku: Za sreću, poručuje nam se, nikad nismo prestari.
Zanimljivo je ovdje primijetiti kako „Book Club“ općenito govoreći poštuje formulu za uspješnu romantičnu komediju, ali ju isto tako provlači kroz sva četiri glavna lika na različite načine. Tehnički, to je zanimljivo za gledati jer svaki od tih likova čini simbolički četverokut. Jane Fonda glumi Vivian, vlasnicu hotela koja muškarce mijenja poput čarapa uz izliku kako bi bilo koji oblik veze glumio njenu samostalnost. Diane Keaton je izvrsna kao Diane, friška udovica koja se nastoji nositi s gubitkom supruga i zaštitnički nastrojenim kćerima. Candice Bergen glumi sutkinju Sharon koja želi početi ispočetka, a nada se da zato nije prekasno, dok je Mary Steenburgen možda i najslabiji dio četverokuta dok glumi Carol, ženu koja nastoji oživjeti brak. Osnovno pitanje filma, hoće li heroine u starijoj dobi pronaći sreću, bit će odgovoreno. No, bez obzira koliko smo na to navikli, neki od tih odgovora će nas ipak iznenaditi.
„Klub zadovoljnih žena“ nije film od kojeg treba očekivati remek-djelo. No, on to ni ne želi biti. Kao razbibriga funkcionira sasvim solidno dok oko četverokuta likova gradi priču o tome kako i starija dob traži začin u životu. Odabir knjige koju naše junakinje čitaju na književnom klubu također je svojevrsna pljuska kulturnom snobizmu i umišljenom elitizmu. Ona, doduše, nije nimalo suptilna. Dok žene otvaraju prve stranice „Pedeset nijansi sive“ jasno je u kojem će nas smjeru odvesti priča. Ta kritika podebljana je još jednom referencom. Svaka od naših junakinja ima svoj ljubavni interes, s tom razlikom da je jednoj to bračni drug, drugoj izgubljena ljubav iz mladosti, trećoj čovjek kojeg je upoznala slučajno, a četvrtoj osoba s kojom se spojila preko društvenih mreža. Jedan od glumaca kojeg ćemo susresti u takvoj ulozi je i Don Johnson čija kćer, vjerujem da to znate, igra glavnu ulogu u filmu – Pedeset nijansi sive.
Takvi detalji ono su što čini ovaj film zabavnim. Autoreferencijalnost kojom se igraju sve glavne glumice, referirajući se što na privatne živote što na ranije uloge, dodaje ovom filmu nešto posebno, a nije zanemarivo primijetiti i pojavu Andyja Garcije u odnosu sa Diane Keaton što – htjeli ne htjeli – podsjeti na trećeg „Kuma“. „Book Club“, čini mi se, svjesno igra na tu kartu. Igra na naše predznanje, a opet servira prilično prozirnu i predvidljivu priču koju gledamo baš zato što znamo što očekivati. U svemu tome ne čudi da baš Candice Bergen izgovara poantu filma: „Svatko, bez obzira na dob, ima pravo na sreću.“ No, za nju se moramo izboriti sami.
Zato možda nije potrebno ići u ekstrem kao u književnom predlošku koji služi kao glavna motivacija filma, ali sreća nam rijetko kad pada u krilu. Većinom ju, kao Kairosa u grčkom mitu, moramo uhvatiti za čuperak.
Ekranizacija 