Ljeto nije doba godine za gledanje filmova za koje se čini da bi mogli igrati neku ulogu na „Oscarima“. Ljeto je doba za zabave u kojima uživaš kao što uživaš na plaži, opuštajući se od hektičnog proljeća i iščekujući napornu jesen. Kad sam nabavio „First Reformed“, novi film Paula Schradera, znao sam da ga moram pogledati. Čovjek je scenarist filmova kao što su „Razjareni bik“ i „Taksist“. Ovaj je sam i napisao i režirao. Prije gledanja sam znao samo da je glavni lik svećenik. Nakon što sam pogledao film moram priznati kako me u dosta toga iznenadio. Prije svega aktivizmom, a onda i emocionalnim putovanjem Ethana Hawkea.
Naslov filma, „First Reformed“, naziv je kongregacije koja se nalazi u državi New York i koju su, čini se, zaboravili svi osim njenog svećenika. Ona je podružnica veće crkve koja funkcionira kroz utjecaj u zajednici. Utjecaj koji je usko vezan za promidžbu i donacije. Svećenik Ernst Toller živi izvan pompe, pokušavajući preživjeti nakon tragedije, a njegov senzibilitet osjete i župljani pa im je istodobno i svećenik i psiholog. Mentalitet malog mjesta je jasan. Svi se znaju, svećenik je tu da pomogne kad treba. Kad Tolleru na vrata dođe trudna Mary (Amanda Seyfried) tražeći pomoć u komunikaciji sa svojim mužem Michaelom (Philip Ettinger), ni on ni gledatelj ne slute to vodi.
Filozofiju filma možemo promatrati na nekoliko načina. Michael je ekološki aktivist čija uvjerenja podsjećaju na posvetu Terryja Eagletona koji u knjizi „Sveti teror“ knjigu posvećuje kćeri riječima: „uz ispriku na svijetu u koji smo te donijeli“. Iste će riječi iskoristiti i Michael postavljajući pitanje donošenja djeteta u ovakav svijet u kojem je odumiranje zbog klimatskih promjena neminovnost. Toller pokušava urazumiti mladog aktivista, no istodobno si postavlja pitanje ne bi li se svećenici, kao ljudi od vjere, trebali angažirati na očuvanju planeta koji je stvorio Bog? Toller, ponukan i osobnom tragedijom, smatra kako je nečinenje grijeh i argumentira kako baš zato što vjeruje mora učiniti sve da svijet učini vrijednim življenja. Klica sumnje koju je posadio razgovor s aktivistom stavlja licemjerje u fokus. Kako njegovih nadređenih crkvenoj hijerarhiji, tako i pripadnika zajednice kojima ne odgovara naglašavanje ekologije. U tom smislu ne treba čuditi što su, na razini društva, interesi isprepleteni.
Tu dolazi do izražaja kvaliteta glume Ethana Hawkea. Njegov je lik rastrgan između vjere i sumnje, nade i straha, pohlepe i milosrđa. Simbolika ovog filma stavlja velečasnog Tollera gotovo u ulogu Mesije, neshvaćenog u modernom vremenu. Optužen da ne živi u stvarnosti i ne razumije kako svijet funkcionira, senzibilni se svećenik nađe pred zidom. Što će učiniti kako bi skrenuo pažnju na veličinu problema? On je župnik u maloj župi, njegova je crkva podružnica pa i nema stvarni utjecaj. Što on ustvari može? Ima li u njegovom slučaju ona poznata „misli globalno, djeluj lokalno“ uopće smisla?
Tu ionako senzibilni svećenik počinje pucati pod pritiskom. Gledatelj osjeća taj pritisak jer shvaća da film nije snimljen u 4:3 omjeru slučajno. Taj zastarjeli omjer stranica naglašava klaustrofobičnost, potrebu za bijegom. Kako film napreduje imamo osjećaj da nas sve više guši. Raspada se glavni lik, raspada se struktura, sve postaje labavo. U filmu ništa nije slučajno. Sve ima namjenu. Sve je tu, a djeluje prazno. Kontrast župe „First, Reformed“ i one koja joj je nadređena je ogroman. Kod one koja je hijerarhijski više sve je podignuto na razinu pretjeranosti, pa i kiča. U kući velečasnog Tollera sve je minimalističko, raspadajuće, ne znam je li pretjerano reći – spartanski. S raspadanjem glavnog lika i narativne strukture filma ostavlja se prostor za gotovo halucinogeni doživljaj molitve i povezanosti između likova. U tom času aseksualnog prepuštanja imamo dojam kao da gledamo nekakvu vrstu Gestemanskog vrta. Jer, kao da nam poručuje Schrader, u ovom licemjernom vremenu nije da smo samo ekološki vandali, zaboravili smo raditi na sebi. Nijedan ekstremizam nije poželjan, iza njega se ne rađa dobro.
Sad mogu pojasniti zašto sam rekao da sam imao dojam da je veljača i da gledam oskarovskog kandidata. Nijansiranje glavne uloge kakvo je ovdje izveo odlični Hawke nosi film. Schrader je nastojao poruku o ekologiji nabiti na nos, nastojao nas je upozoriti da nakon ovoga više nema nazad. Imao sam dojam kao da ne zna kako se izravnije obratiti nego da pred nas gurne tog fiktivnog, mesijanskog lika čija se cijela karakterizacija vrti oko pitanja žrtve i hoće li ijedna žrtva biti dovoljno jaka da potakne na promjenu? Tropa je tu. Mesije su tu da budu neshvaćeni i da se žrtvuju. Ima li itko pojma što je Bogu u glavi? Što bi On rekao kad bi vidio što smo učinili s planetom koji nam je dan? Koruptivna mreža koja okružuje Ernsta Tollera ne dopušta izravan odgovor. Jer, ako vidiš i čuješ Boga, ako pretpostavljaš što misli – onda si lud. Zabavno je vidjeti kako takve konstrukcije dolaze od najglasnijih vjernika. Jer, vjera kakvom ju oni vide funkcionira samo ako je društveno ukorijenjena kroz pripadajuće rituale i donacije. Jer, takvom vjerom moguće je platiti putovanje crkvenom zboru. Takvom je vjerom moguće popraviti orgulje. Vjerom koja napada naftne kompanije jer zagađuju okoliš ne možemo kupiti ništa osim osude. Vidi još jednog luđaka koji laje bezveze i koji ništa ne može promijeniti. I kad nas svi ignoriraju, kad nas nitko ne doživljava, što ostaje? Kako skrenuti pozornost na sebe? Na kraju i pitanje svih pitanja: Što je to onda, aktivizam ili terorizam?
Imam dojam kao je Paul Schrader ovim filmom nastojao zaokružiti svoje naslijeđe. Valjda najpoznatija linija koju je ikad napisao („You’re talking to me?“) ovdje se čuje između redaka. Neovisno o tome vjerujete li ili ne ovaj film se isplati pogledati, ako ništa zbog onoga što mu je – vjerujem – bila namjera: Skrenuti pozornost na ignoriranje zagađivanja okoliša i gurnuti Ethana Hawkea u ulogu neshvaćenog Mesije. Tanka je granica između depresije, halucinacije i suicida. Još tanja između razuma i ludila. „First Reformed“ ima simbolike i u naslovu i u imenima likova. Vjerujem da nije slučajno da se trudna žena zove Mary, jednako kao što nije slučajan ni naziv kongregacije. Jer, onaj prvi reformirani koji može utjecati da se nešto promijeni možda će i biti etiketiran kao ekstremni luđak, ali možda će i iza njega uslijediti drugi. Bitno je zadržati nadu. Jer, imam osjećaj da nam u ovom filmu pokazuje Schrader, ako ne zadržimo barem trunku nade onda možemo baciti par nuklearki, ubrzati cijelu stvar i ugasiti svijetlo.
Iako je prva polovica filma bolja od druge, čini mi se da je ovo ono što je važno. Dok smo sposobni za empatiju i ljubav, još ima nade. Svom licemjerju i kiču, usprkos.
Ekranizacija 