15. siječnja pamtimo kao važan datum u novijoj hrvatskoj povijesti. Iako se tako slučajno poklopilo, taj datum mogao bi simbolično biti važan i za hrvatsku televizijsku produkciju. U 21 sat na prvom(e) (!) programu nacionalne televizije kreće treća sezona serije „Počivali u miru“. Ta sezona ponovno pomiče granice hrvatske produkcije i pokazuje kako je moguće, čak i u našim okvirima, napraviti vrijedan proizvod. Nakon što je prva sezona novinarku Luciju Car odvela u zatvor Vukovšćak gdje se svaka epizoda bavila grobovima bivših zatvorenika, druga je priču u ambicioznijem obliku smjestila u Istru u, za hrvatsku produkciju tog trenutka nov koncept: jedna sezona – jedna priča. Treću sezonu možemo promatrati kao spoj ta dva pristupa , s dodatnim produkcijskim, glumačkim, režijskim i scenarističkim napretkom koji budućim projektima visoko postavlja letvicu. Za dobrobit svih nas nadam se kako „Počivali u miru“ neće ostati sami u svojoj ambicioznosti već da ćemo iskoristiti pouku koju nam nude. Nju bismo ukratko mogli svesti na: „najbolje priče su oko nas“.
Nakon četiri odgledane epizode u priči možemo pronaći poveznice s aktualnim trenutkom. Neke su očite, a neke skrivene i razbacane kroz radnju kao „uskršnja jaja“ koja moramo pronaći. Drago mi je vidjeti kako je serija nadišla stalne boljke domaćih produkcija u kojima se likovi do razine karikature ne razvijaju, nego je poduzela sve da poznati likovi iz prethodnih sezona ostanu prisutni s tragom onoga što im se dogodilo pa je zanimljivo promatrati na koje načine nastoje izaći na kraj s traumama. Zbog svega toga, čini mi se, treću sezonu PUM-a možemo podijeliti na dvije opće razine: trauma pojedinca i trauma društva. Lucija Car, kao centralni lik priče, bori se s demonima prošlosti dok u sadašnjosti nastoji pronaći smisao. Moram istaknuti dinamiku Nine Erak i Judite Franković koje kao kolegice u uredu seriji daju comic-relief koji je u prethodnim sezonama priči nedostajao pa se ona činila tmurnijom nego što je trebala biti. Također, moram pripomenuti kako komični trenuci kojih ima više nego u prve dvije sezone ne izgledaju isforsirano pa je već i zbog toga važno istaknuti ovu sezonu kao onu koja se ističe u odnosu na prve dvije.
Drago mi je što mogu primijetiti napredak u razvoju lika Lucijina brata Gorana (Ivan Ožegović). Jedna od glavnih zamjerki koje sam istaknuo nakon prve sezone bila je karakterizacija njene majke (Jasna Odorčić) i brata koji nisu imali jasno definiranu svrhu i – pogotovo su u slučaju Lucijina brata u invalidskim kolicima – odavali dojam karikature. U ovoj je sezoni to ispravljeno pa osoba s invaliditetom više nije samo sredstvo za postizanje empatije, već djeluje kao punokrvni lik koji u priči ima funkciju i smisao. Pomicanje osoba s invaliditetom iz razine klišeja u razinu lika koji ima što reći drugi je važan moment po kojem su „Počivali u miru“ pomaknuli granicu onoga što smo dosad kod naše produkcije imali prilike vidjeti. Tu je jasna potreba serije da pomiče barijere, pritom mislim i na one tehničke i na granice očekivanja. „Počivali u miru“ je serija želi komunicirati s publikom ne skrivajući da se pritom kocka s pitanjem želi li publika uopće komunikaciju. Prostor prepoznavanja svakodnevnice koji otvara treća sezona „PUM-a“ možda je i glavni razlog zašto biste trebali upaliti televizore. Važno je istaknuti kako ova serija koja ne podcjenjuje publiku, a to je za hrvatsku produkciju, složit ćete se, dobrodošlo osvježenje.
Volja za rizikom prati svaki projekt koji kod nas ima želju prodrmati ono na što smo navikli. Još od 2011. Ring produkcija se ne miri s učmalošću i ustaljenim postupcima. Već u prvoj epizodi nove sezone, kroz međuigru Lucije Car i Mate Šušnjare (Dragan Despot), primijetit ćete kompleksnost odnosa u kojem neće biti jasno igra li Despot ovdje antagonista (što je u prve dvije sezone nesumnjivo slučaj) ili je njegov lik nadišao tako jednostavnu podjelu. Despot i Franković se nadopunjavaju dok kreću iz potpuno različitih polazišta da bi, kroz priču, razjašnjavali misteriju. Misterija, o kojoj zasad neću previše pričati, uključuje „sivu eminenciju“ društva i zlatnu mladež koju proizvodi. Mogu li djeca biti krivci za postupke svojih roditelja i postoji li narativ u kojem su im moralno superiorna? Sviđa mi se iskorištavanje „zlatne mladeži“ kao katalizatora radnje. Na malo što su ljudi, općenito, osjetljivi kao na djecu. Inteligentno povezivanje onog što možemo pročitati u novinama/pogledati u vijestima s fiktivnim svijetom serije ostavlja dojam kako bismo elemente radnje prepoznali kad otvorimo bilo koji portal. Čini se kako scenarij u dosta stvari prikazuje medije i društvo kakve zaslužujemo, umjesto onih kakve imamo. Autoreferencijalnost, koju na taj način serija postiže, izgleda prirodno.
Posljednji dio koji želim istaknuti, iako je ovo samo prvi tekst o trećoj sezoni od nekoliko planiranih, nadopunjavanje je režije Gorana Rukavine, fotografije Darka Drinovca i ponavljajuće pjesme Pipsa – „K1“.
Može li se „biti dobar u zlom svijetu“? Provjerite u ponedjeljak, u 21 sat, na HRT 1, kao i na multimedijskom servisu HRTi. Po meni, i to kažem bez grižnje savjesti, trenutno ne postoji ništa bolje u domaćoj produkciji.
Sve fotografije i videozapisi korišteni u ovom tekstu preuzeti su s press platforme uz dozvolu producenta:
Ekranizacija 