Veliki crossover “ARROWA”, “FLASHA”, “SUPERGIRL” i “LEGENDI BUDUĆNOSTI”

Televizijski studeni, što se superjunaka tiče, završili smo velikim crossoverom između 4 CW-jeve serije. Imam prijatelja koji je davno rekao kako su crossoveri uništili DC univerzum u stripovima, pa ni od crossovera u 4 odvojene serije nije očekivao ništa bolje. Lanjski spoj „Supergirl“, „Arrowa“, „Flasha“ i „Legenda budućnosti“ potvrdio je tu tezu. Ovogodišnji je nešto bolji, ali i dalje mu je potencijal neiskorišten jer mane svake pojedine serije bolno izlaze na vidjelo. Već dvije godine tvrdim kako su „Legende budućnosti“ potpuno neočekivano najbolja serija Arrowversea, a ovaj je crossover samo potvrdio takvo razmišljanje.

Kao svojevrsni uvod u priču, potrebno se upoznati s konceptom paralelnih stvarnosti. To je onaj koncept koji je tako dobro obrazložio Michio Kaku u svojoj knjizi „Hiperprostor“. Svaka se mogućnost već negdje dogodila. Sve što se moglo dogoditi, negdje se i dogodilo. Tim konceptom DC je zagospodario davno, nekoliko puta odustajao od njega pa mu se vraćao, a nedavna inkarnacija stripova „New 52“ omogućila je resetiranje DC-jevih junaka prilagođeno novom stoljeću. To „ponovno rađanje“ neki su junaci podnijeli bolje, a neki lošije. Priča se nastavlja i u televizijskom DC svemiru gdje su junaci malih ekrana strogo odvojeni od onih s velikog platna. Zato imamo 2 Flasha, 2 Supermana i 2 Deathstrokea. To je tako kad imaš previše planeta, a premalo ideja. Ovogodišnji spoj 4 različite serije upoznaje nas s pedeset i trećom Zemljom po redu, tzv. Earth-X, gdje su nacisti dobili rat. Priča kao i lani započinje u „Supergirl“, a završava u „Legendama budućnosti“. Nakon njenog završetka postavlja se pitanje što smo njome dobili, a što su scenaristi propustili?

Ne želim kvariti radnju onima koji nisu gledali neke od navedenih serija pa ću samo reći kako je ovo prvi crossover u kojem su sve 4 serije podjednako zastupljene. Čak štoviše, rekao bih kako je ovo prvi crossover čiji će događaji imati posljedice na samostalne serije. To je, u odnosu na prošlu godinu, napredak. Ako ne gledate neku od ovih serija samostalno, a planirate početi, moguće je da će vam ono što slijedi pokvariti užitak gledanja. No, kako bih rekao ono što želim reći moram upotrijebiti neke tokove radnje samostalnih serija. Prije svega se to odnosi na dvije najstarije, „Arrowa“ i „Flasha“. Ne znam koliko ste pratili ijednu od navedenih serija, ali među fanovima već duže vrijeme postoji konsenzus da je forsiranje romantike jedna od najnapornijih komponenti u zadnjih nekoliko sezona. To tako ostaje i u ovom crossoveru koji prigodno počinje dugo odgađanim vjenčanjem Barrya i Iris. Flash se ženi djeluje kao dobra zafrkancija, ali i izgovor da se svi junaci zajedničkog svemira okupe na istom mjestu. Invazija nacista s paralelne Zemlje postaje povod za makljažu, a reafirmacija borbe protiv „većeg zla“ ponovno zauzima središnje mjesto. Sve se događa u Supergirl epizodi gdje dotična već drugu godinu zaredom ispada žrtvom svojih serijski starijih kolega. Prečesto se dobiva dojam da je Kara svedena na sporedni lik pa ispada neuvjerljiva pošto bi sa svojim moćima mogla svima pokazati „čija nana crnu vunu prede“. Ta se nepravda ispravlja u nastavku crossovera kad vidimo da je Karina uloga značajnija nego što se čini na prvi pogled. Središnje epizode, „Arrow“ i „Flash“, ostavljaju dojam najboljeg dijela zajedničke priče, pošto je u njima romantika na minimumu, a akcija i drama na maksimumu. Ostaje žal što nije iskorišten bolji i detaljniji prikaz Earth-X koji bi bio više na tragu „Čovjeka u visokom dvorcu“, a manje karikiranoj predstavi koreografirane bitke pod maskama. Nažalost, nije iskorištena prilika da vidimo mračnije verzije poznatih junaka u kakvima možemo uživati u sklopu igračke i stripovske franšize „Injustice“. Šteta je što nije iskorišten spoj s „Flashpointom“ koji se nudio sam od sebe iako, priznajem, postoji teza prema kojoj je baš od iskorištavanja te priče počeo slobodni pad kvalitete serije „Flash“.

U okvirima onoga što jest iskorišteno, središnje dvije epizode funkcioniraju, a scenaristi su se ovoga puta za divno čudo potrudili objasniti motivaciju zlikovaca. To obično nije slučaj pa je ovaj crossover predstavljao dobro došlu promjenu. Iako, možda mi netko od čitatelja objasni, još uvijek ne znam kako se opet u ulozi antagonista našao Eobard Thawne koji je – ako se dobro sjećam – lani imao bliski susret s vremenskom utvarom. Te nelogičnosti su nepotrebne i zatekao sam se u razmišljanju kako bi priča bila daleko zanimljivija da je ovdje kao Barryjev antagonist iskorišten vrlo dobro izgrađen zlikovac iz aktualne sezone.

Završna epizoda, koliko god zanimljiva i na momente dramatična, još uvijek previše igra na kartu romantike. Olicity je i dalje jednako naporan, a ni BarrIristy nije daleko. U kontekstu onoga što se dogodilo u ovoj epizodi, kraj djeluje nadoštukano na radnju, zbrzano i antiklimaktično. Kao da se netko sjetio: „Hej, mogli bi sad još i to snimiti pa da se toga riješimo“. Iako od sveg srca pozdravljam ubrzavanje iritantne romantike u priči, nekako sam dojma da ova epizoda nije bila ni vrijeme ni mjesto za to.  Sve u svemu, čini mi se da smo dobili bolji i zanimljiviji crossover nego lani. No, priča i dalje pati od istih boljki koje se daju svesti pod zajednički nazivnik CW, a neke serije još su više potvrdile pitanje koje se pitam već nekoliko godina: „zašto još uvijek to gledam“. Opet, drago mi je da su „Legende budućnosti“ potvrdile kako jedino one znaju što žele biti u okviru Arrowversea. „Arrow“ se ponavlja, „Flash“ se izgubio, a „Supergirl“ nikad nije ni djelovala kao integralni dio istog. Veselim se najavljenom pojavljivanju Matta Ryana u ulozi Johna Constantinea baš u „Legendama“. Bilo bi čak zabavno kad bi ostao i duže kao i kad bi CW „uskrsnuo“ njegovu samostalnu seriju. Nadam se da bi to cijeli Arrowverse skrenulo u kritičnijem i manje romantičnom smjeru. Naravno, svjestan sam da je ta nada ostvariva kao i nada da će barem jedna epizoda „Flasha“ ili „Arrowa“ proći bez prenemaganja. Ali, hej… netko je rekao da umire posljednja. Dok je tu, i dalje ću se pitati

„zašto ja do vraga ovo još gledam?“