Davno sam na Movielandu pisao o argentinskom biseru “Divlje priče”. Tekst koji slijedi kombinacija je originalnog teksta i novih dojmova nakon što sam nedavno film imao prilike pogledati ponovno. Dojam nije izblijedio. Riječ je o jednom od najboljih filmova ovog još malo pa punoljetnog stoljeća. Ovaj omnibus kratkih filmskih priča istražuje životinjsku stranu ljudske vrste. Čovjek gurnut do ruba kojem ništa drugo ne preostaje vrlo lako postaje divlja životinja. Tad je spreman na sve. Šest kratkih priča pokazat će što se dogodi kad se ljudskost izgubi u nagonu za osvetom, strasti i preživljavanjem. U takvim je situacijama sve moguće i dozvoljeno, a nakon što film završi ni gledatelj neće biti isti. “Divlje priče” su jedinstveno filmsko iskustvo koje spada u red najboljih filmova koje možete pogledati.
Damián Szifrón je redatelj i pisac ovog filma. Prva, uvodna priča o ljudima u zrakoplovu uvodi nas u motiv osvete koji na ovaj ili onaj način povezuje omnibus. Već na uvodnoj špici imena glumaca prate slike životinja. Špicom dominiraju predatori, a one životinje koje to nisu postaju plijen. Vrlo jednostavna podjela vraća nas na Darwinovu tezu o preživljavanju najsnažnijih iako u ovom filmu preživljavaju oni koji se najbolje uspiju prilagoditi. “Divlje priče” istražuju ekstreme ljudskog ponašanja. Ti ekstremi nešto su što možemo vidjeti svaki dan a svih šest priča, iako su nepovezane, čine cjelinu jer se sve bave motivom individualca koji je postupkom društva ili pojedinca doveden do ruba i ne preostaje mu ništa drugo da “pokaže zube.” U protivnom će ga pregaziti jer opstanak najjačih ne podrazumijeva suosjećanje.
Nakon špice, u drugoj priči omnibusa, nalazimo se u malom pokrajinskom restoranu. Čovjek koji naručuje ručak ustvari je korumpirani političar s kojim jedna od konobarica ima neriješene račune. Ta je priča zanimljiva jer se obračunava s pohlepom pojedinca i možda najviše od šest priča balansira na moralnoj granici ispravnog i pogrešnog. Koji je postupak u tom slučaju primjeren ? Priča obrađuje temu koja je na neki način slična četvrtoj priči omnibusa, mali čovjek uzraća udarac personifikaciji zla. Ovdje je o individualcu dok će u četvrtoj priči biti riječ o društvu. Poanta je ista. Osveta je nužna zato što takvi individualci, kao ni društvo, nisu skloni promijeniti navike. Dobiju li priliku, ponovno će učiniti isto.
Treća priča je odlutala u divljinu. Njome dominiraju eksterijeri Argentine njima, koji bi trebali biti simbol slobode i nesputanosti, vidimo borbu koja podsjeća na animalni instinkt koji svi imamo. Označavanje teritorija i uzvraćanje udarca. Audi na autocesti i mali kamionet. Između dvojice vozača dolazi do verbalnog sukoba (koliko ste u životu vidjeli seljačina u prometu?) i taj će sukob nužno eskalirati. Dva lika podsjećaju na jelene u borbi kad im se rogovi ukrste i tako ostanu. Nijedan ne želi popustiti. Ishod borbe dvojice iskompleksiranih mužjaka ukrštenih rogova ostavlja bez teksta. Priča je ekstremna, križanac nagona i strasti, ali i najnasilnija u omnibusu. Podsjetila me je po svojoj strukturi na filmove Quentina Tarantina.
Četvrta priča (meni spada među najdraže) govori o čovjeku koji se bavi eksplozivom, odnosno rušenjem starih zgrada. Nakon što mu na parkiralištu pauk pokupi auto kreće kafkijanski obračun sa sustavom i službenicima koji će i njega, inače prilično mirnog i tolerantnog, dovesti do ruba. Kako bi Jozef K. reagirao da se bavio eksplozivom? Priča koja spada u sam vrh omnibusa i slično onoj drugoj pokazuje osvetu pojedinca prema sustavu. Ovdje je doduše sustav puno širi pojam i ljudi poput “Bombite” (kojeg sjajno glumi Ricardo Darin) postaju heroji mase, a bezosjećajnost činovnika za šalterom stavljaju u drugačiji kontekst. Ako ste ikad obavljajući stvari sa službenicima pomislili kako su oni tu radi vas a ne vi radi njih, ovo je priča koja će oduševiti.
U petoj priči omnibusa dotičemo se teme koju smo imali prilike čitati na stranicama crne kronike. Zlatna je mladež uvijek zaštićena i bez obzira koliko bila kriva novac će ih izvući. Novac je moćniji od sustava. Je li uvijek tako pokazat će ova iznijansirana priča koja podsjeća na film “Pozicija djeteta” obrađen nešto ranije na Movielandu. Riječ je o najmanje ekstremnoj, ali možda i najrealnijoj od svih šest priča. Ovo je ustvari i jedna od najvećih snaga ovog filma i na prvo i na drugo gledanje. Priče ispred nas, ma koliko bile divlje, nisu nestvarne.
Šesta i posljednja priča najduža je u filmu. Priča o “ucviljenoj nevjesti” govori o strasti koja je imanentna životinjama . Kad se čovjek na najveći dan svog života razočara spreman je za završni čin teatra. Na što je mladenka spremna kad na vlastitom vjenčanju otkrije prevaru? Što se dogodi kad labud postane orao? Ova tema sjajno zaokružuje omnibus o divljoj strani ljudske prirode i daje novu definiciju pojmu ljubavi, strasti i osvete. U nekim pričama osveta se posluživala proračunato i hladno. U ovoj, posljednjoj, poslužila se kipuća, a u toj eksploziji najmanje je bitno što o tome misle gledatelji ili uzvanici na svadbi. Ne postoji ništa opasnije od povrijeđene žene.
“Divlje priče” su perfektna posveta osveti. Riječ je o filmu koji se sjajno igra s ekstremnim emocijama. Ovaj argentinski uspjeh tu kinematografiju čini trenutno najzanimljivijom u Južnoj Americi iako su i Brazilci opasno blizu. Preporučujem ovaj odličan film kod kojeg je u principu i najnebitnije to što je bio nominiran za “Oscara”. “Oscar” je ionako premirna i uštogljena nagrada za njegovu poremećenost. Nakon drugog gledanja i dalje je jednako snažan.
Čisto sumnjam da sam ga pogledao po posljednji put.
Ekranizacija 