LOGAN” je još uvijek najbolji film godine o superjunacima

U jednom od ključnih trenutaka Millarova stripa „Old man Logan“ iz 2008. glavni lik izgovara rečenicu: „Moje ime nije Logan, ja sam Wolverine“. James Mangold je, u okvirima autorskih prava i kreativnosti, uzeo taj lik ostarjelog Logana i njime napravio zaokret. „Logan“ je najbolji od dosadašnjih filmova o čovjeku s kandžama od ademantija, ali i film koji uzima poznate trope, okreće ih naglavačke i – ukratko – pokazuje kako bi filmovi o superjunacima trebali izgledati kad su napravljeni kako treba.

Image result for logan movie

Dvije su osnovne postavke „Logana“ na koje treba obratiti pažnju. Izjava iz Millarova stripa, koji preporučam pročitati, preokrenuta je. Ovdje Wolverine više nije samo jedan od X-mena ili još jedan mutant. On je lik koji svojoj ljudskoj strani dodaje zvijer, a svojoj životinjskoj ljudskost. U ovom je filmu, da zaključim, „Logan“ napokon pomiren sa svojim identitetom. Istodobno Logan i Wolverine, u svijetu što gradi zidove, nastojat će odigrati antijunaka koji (kao u Leoneovom vesternu) kreće u obračun.

Film možemo jasno podijeliti na scenarističke cjeline. Jasno vidimo što je uvod, što zaplet, a što vrhunac i rasplet. Epska priča glavnog lika pred nama je servirana kao model propadanja. Narativ započet u prethodnim filmovima, o zloćudnom utjecaju ugrađenog ademantija u Loganovo tijelo, doživljava vrhunac. Logan je svjestan svojih mana, no njegov je duh indiferentan. On gradi zid kao obrambeni mehanizam. Međutim, za razliku od fizičkih zidova koji se nalaze između granice SAD-a i Meksika, psihički se daleko teže probijaju i prelaze. Problem je u tome što Logan pored sebe ima čovjeka koji je za nalaženje pukotina u samozavaravanju – idealan.

Charles Xavier iliti Profesor X, nekoć ravnatelj škole za X-mene i jedan od najmoćnijih mutanata na svijetu, nalazi se u Loganovoj skrbi. Ostarjeli čovjek čiji se mozak, kako kaže jedan od likova, „klasificira kao oružje za masovno uništenje“ na sebi osjeća teret godina i igra ulogu mentora koja kroz film dobiva na značenju. Mangold je odlično odabrao pristup u kojem gledatelju ne govori sve. Svjesni smo kako se nešto strašno dogodilo u svijetu mutanata, nekakav pomor zbog kojeg X-meni ne postoje i zbog kojeg se ne rađaju novi mutanti. Mangold samo površinski ulazi u razloge prvog događaja, a drugi se ne otkriva do kraja filma. Logan i Xavier su u središtu svega. Wolverine i Profesor X ih više sputavaju nego što pomažu. Svijet u kojem se nalaze im ne pripada, no njih dvojica moraju pronaći način za preživljavanje. Pitanje svrhe proteže se kroz film, a upravo je svrha katalizator zapleta koji će oba lika izvući iz ljušture i potaknuti ih da krenu na još jednu misiju.

Motivacija za odmak od početnih uloga dolazi u liku malene djevojčice Laure (Dafne Keen) koju treba dovesti do mističnog mjesta na kojem navodno mutanti još postoje. Tu je bila primjetna sličnost s „Pobješnjelim Maxom: Divlja cesta“ gdje je isto tako motiv mističnog sretnog mjesta jedan od glavnih katalizatora zapleta. Zapravo, Mangold se u monogočemu ugledao na Georgea Millera, a svom je distopijskom svijetu dao i zlokobnu notu realizacije ideja i snova trenutnog stanovnika Bijele kuće. U tom vremenu mutanti nisu potrebni. Čovječanstvo je mutiralo do neprepoznatljivosti, a (to će posebno voljeti teoretičari zavjere) razlog za to najprije možemo pronaći u vlastitoj pasivnosti. X-meni su svojedobno predstavljali nadu, a sad dva ostarjela junaka simboliziraju njeno propadanje.

Image result for logan movie

Kao njihov kontrast, Dafne Keen nastavlja tradiciju sjajnih dječjih uloga u posljednje vrijeme („Lav“, „Čudnjikave stvari“, „Soba“) i po svemu je ravnopravan partner dvojici glumačkih veličina. To je i posebnost „Logana“. Hugh Jackman i Patrick Stewart na dostojanstven su se način poklonili ranijim filmovima X-men serijala, ali se i oprostili od uloga u narednim filmovima. Svijet, kao i pozornica, ostavljeni su McAvoyu i Fassbenderu. Dvojica glumaca svojim su interpretacijama likova poklonili dostojanstven odlazak sa scene. U tom smislu, posebno su dojmljive reference na Shakespearea (kojeg u trenutku bunila recitira Stewart, glumac koji je sjajno glumio u nekoliko šekspirijanskih adaptacija) i kultni vestern „Shane“ Georgea Stevensa. Jedno i drugo pokazuju očitu namjeru redatelja da film odvede u smjeru tragedije, ali holivudski– potpuno opravdano – ostavlja prostor za nadu.

Nemoguće je bez kvarenja doživljaja filma ući u pitanje antagnonista pa ću ovdje spomenuti samo onog očitog s kojim ne mogu napraviti štetu. Boyd Holbrook glumi Piercea, vojnog plaćenika i snagatora čiji je cilj – pogađate – Laura. Njena posebnost u priči je baš u naglašavanju ljudske strane Wolverinea, iste one koju Logan već nekoliko filmova nastoji zaboraviti i koju su ranije (u verziji iz 2013.) pokušavali naglasiti nepotrebnom patetikom. Holbrookea će prepoznati oni koji su gledali odličnu seriju „Narcos“ i moram priznati kako ga je zanimljivo vidjeti u drugačijoj ulozi koliko god ona bila definirana kanonima žanra.

Konačno smo dobili pravog Wolverinea. Nakon ranijih neinventivnih i ne baš dobrih pokušaja, ovaj film konačno daje Wolverinea koji ima oznaku R. To znači da lomljenja kostiju i krvi ne nedostaje. No oni ovdje nisu sami sebi svrhom. Uostalom, nemoguće je zamisliti Wolverinea bez nasilja ili da upotrijebim kritiku jednog mog prijatelja na film iz 2013. : „Ne možeš vuku odsjeći kandže“. Ovdje ih ne fali. Dapače. Nadam se da će ovo biti putokaz i za druge filmove o superjunacima ovog tipa koji danas mogu funkcionirati kako treba samo ako imaju oznaku R.

Sve u svemu, „Logan“ je film koji se razlikuje od većine filmova o superjunacima. Također, okreće neke već poznate konvencije naglavačke. Međutim, jednako kao i spomenuti Millarov strip iz 2008., daje Woverineu nešto što nijedan prethodni film nije imao. „Logan“ je uspio zadržati dušu, ali nije kastrirao zvijer. Tu se krije najveći plus i privlačnost. Film je to koji treba pogledati i na koji sigurno nećete ostati ravnodušni.

IMDB

Oglasi