„On je bio kombinacija Holdena Caulfielda, Jamesa Deana i Charlieja Browna“, – opisuje Grace Pudel svog brata Gilberta u „Sjećanjima jednog puža“. Koja luda kombinacija likova, to ili će biti frankenštajnovska tvorevina ili nešto genijalno. Na kraju sam dobio kombinaciju jednoga i drugoga, na onaj dobar način. „Sjećanja jednog puža“ film je o zlostavljanju, samozavaravanju, pretilosti i iskorištavanju. No, to je isto tako film o australskom sustavu zbrinjavanja djece, religijskom fanatizmu i suočavanju sa svojim strahovima. To je ono što ga čini prelijepim i filmom za svaku preporuku.

Zanimljivo je kako (i kad nisi to pogledao prije gledanja) prepoznaješ autorov rukopis. Čim su „Sjećanja jednog puža“ krenula rekao sam da me podsjeća na „Mary i Max“, još jedan odličan animirani film o ljudima s margine. Tek kasnije, kad je film završio, vidio sam da je autor zbilja isti. Adam Elliot. Svaki detalj, od teksture glinenih likova do palete boja, doprinosi stvaranju atmosfere koja je topla koliko i tjeskobna. Na trenutke su me od fima prolazili žmarci. Vizualni stil naglašava osjetljivost i krhkost koja kao da iz Grace prelazi k meni i tjera me da prepoznam obrasce ponašanja. Jer, zastrašujuće je što sam ovo što gledam na ekranu vidio i u stvarnosti kad je riječ o djeci bez skrbi, toj „domskoj djeci“ koja su istodobno i svačija i ničija. Upravo tu, između te dvije krajnosti važno je pronaći tu nit koja tjera da (p)ostaneš svoj.

Emocija koju donose „Sjećanja jednog puža“, naglašena i time što se Grace i Gilbert na početku svog putovanja brinu o ocu s invaliditetom, da bi onog trenutka kad ostanu prepušteni sustavu shvatili kako oni i njihove želje ustvari ne zanimaju nikoga. Gilbert i Grace ostat će razdvojeni na različitim krajevima zemlje, ali će održavati sponu tog zajedničkog iskustva i zajedničkih snova koji ih vežu i tjeraju da prevladaju prepreke ispred njih.

Puž je spora životinja, za sobom vuče kuću i kreće se toliko sporo da se čini da se ne pomiče s mjesta. Simbolika je jasna, ali ono što se često previdi je da puževi, baš zato što se čine sporima i nepomičnima, znaju ostaviti dublji trag nego oni koji samo protrče kroz život. Percy, jedina prava prijateljica koju Grace ima u filmu, otvara i zatvara priču. To je važno zato što se između dva jednaka kadra odvije čitav jedan život i kontekst koji nam to daje je zbilja katarzičan. Nije bitno u životu imati mnogo prijatelja, važno je da ti ostanu oni pravi.

S tim na umu, borba s usamljenošću, potraga za ljubavlju i prihvaćanjem postaju oruđa, prednosti s kojima će Grace nadvladati samu sebe. Ljudi su prvaci svijeta kad se trebaju zavaravati. Grace tu nije iznimka, ali poruka filma je da nekad treba i razbiti tu iluziju.  Sarah Snook, koju znamo iz „Naslijeđa“, daje Grace dubinu i nijansiranost. Likovi koji okružuju Grace, iako često ekscentrični, također imaju svoju svrhu na onaj sjajan karikaturalni način koji nam može prodati samo animirani film.

Sve u svemu, „Sjećanja jednog puža“ ostavlja dubok dojam i podsjeća na važnost empatije i prihvaćanja. Uz njega se nasmiješ, uz njega se rasplačeš, ali kad završi osjećaš se dobro i, koliko god zvučalo otrcano, ispunjen toplinom. Vratilo me to u doba posuđivanja filmova kad nije sve bilo dostupno u dva klika, u onaj donekle izgubljeni osjećaj zahvalnosti kad pogledaš film. Zbog toga, iako je ova godina stvarno dobra kad su animirani filmovi u pitanju, dajte mu šansu.

Da ne zaboravim, obratite pažnju i na knjige koje likovi čitaju. To će čitavoj priči dati dodatni začin.