E, moj Eltone… Ne znam je li te itko zvao Reginald u posljednje vrijeme pa neću ni ja. Ima već neko vrijeme otkad sam pogledao igrani film o tvom životu. „Rocket Man“ mi je bio skroz dobar, iako je bio u sjeni jedne druge biografije. Što se dokumentarnih filmova tiče, zadnjih sam mjeseci pogledao nekoliko odličnih o Elli Fitzgerald, Bobu Dylanu, Roberti Flack i Led Zeppelinu, ali ovaj što sam pogledao o tebi prije koji dan ne izlazi iz glave. Dan zahvalnosti ’74, Madison Square Garden i „I saw her standing there“ s Lennonom. Navala emocija i euforija. Ostvarenje sna. Onda Dodgersi, danas Dodgersi. Treba se oprostiti na pravi način. Za to, kako i sam naslov govori, nikad nije kasno.

Srce na rukavu

„Elton John: Never Too Late“ nije klasični dokumentarac o glazbenoj zvijezdi. Nema tu uljepšavanja i lažnog sjaja. Umjesto toga, pruža nam nefiltriran pogled u život Eltona Johna, od skromnih početaka pa do statusa globalne ikone. Elton otvoreno govori o svojim borbama s ovisnošću, depresijom i anksioznošću, ne skrivajući se od prošlosti. Njegova je ranjivost zarazna, a pitanje o romantiziranju života rock zvijezde ostaje u zraku. Jer, mnogo njegovih prijatelja sa scene iz različitih razloga više nije među živima.

Glazba je oduvijek Eltonova terapija, način da se nosi s demonima. U dokumentarcu vidimo kako stvara pjesme, kako se povezuje s publikom na koncertima i kako u glazbi pronalazi utjehu. Svaka pjesma je priča, odraz iskustava. Gledajući film, osjećao sam se kao da ponovno otkrivam njegove pjesme, davajući im nova značenja. Posebno me oborila scena u kojoj Elton izvodi „Someone Saved My Life Tonight“, pjesmu o teškom periodu u životu. Emotivna izvedba me ostavila bez teksta, podsjećajući na moć glazbe koja inspirira i liječi.

Vizualna poslastica

R.J. Cutler i David Furnish koriste bogate arhivske materijale, od kućnih videa do snimki s koncerata, stvarajući živopisnu sliku Eltonovog života. Posebno su me se dojmile snimke s legendarnih nastupa, od ekstravagantnih kostima do energičnih izvedbi. Svaki kadar je pažljivo osmišljen i dodatni je začin ionako odličnoj atmosferi filma. Kad danas razmišljam o Eltonu onda vidim kako su njegove pjesme bile više od zabave; bile su emocionalno utočište, pratnja u trenucima sazrijevanja. Kako sam odrastao, otkrivao sam slojeve njegove glazbe, od melankoličnih balada poput „Sorry Seems to Be the Hardest Word“ do himničnih hitova poput „I’m Still Standing“. Ovaj dokumentarac mi je pružio priliku da ga upoznam na sasvim novoj, intimnijoj razini.

Reakcije publike i kritike Iako ocjena od 6.5 na IMDB-u ne sugerira da je film dobar kao što pišem, „Never Too Late“ dobio je pozitivne kritike od strane publike i kritičara. Kritičari su posebno istaknuli emotivne trenutke kao što je izvedba pjesme “Someone Saved My Life Tonight”, ali i obilovanje arhivskim materijalima i snimkama s nastupa. Upravo u ta dva momenta i ja bih sažeo film jer već onaj početni nastup sa Johnom Lennonom, kao i završni na stadionu Dodgersa s Dua Lipa pokazuju kroz koliko je dekada Elton John ostavio svoj otisak na glazbenoj sceni. Legende poput njega polako silaze s pozornice, no ovaj film daje nadu da moderna scena nije izgubljena nego da postoje umjetnici koji mogu nastaviti priču. Zapravo, tu bi i stao. Jer, ono što upada u oči kod ovog filma je što on nije samo nostalgija, što nije samo vraćanje u glazbenu prošlost kao kod većine sličnih naslova.

Ovo je na neki način oproštaj za koji „nikad nije kasno“, ali je isto tako i uvjerenje da usprkos svim greškama i dalje možemo izaći na stadion prepun ljudi i viknuti „I’m still standing“ svjesni svih značenja koje to nosi sa sobom. Tek sam sad, pišući ovaj tekst, shvatio da je R.J. Cutler, jedan od redatelja ovog filma radio i „Poslušaj me, Marlon“ o Marlonu Brandu. Nekako, sasvim prigodno, i „Elton John: Never Too Late“ udara u istu notu. Jer, veličine znaju da kraj zapravo i nije kraj dokle god ima ljudi koji uživaju u onome što su napravili.

I kod jednog i kod drugog, rekao bih, to nije upitno.