E, moj Bruce… ne znam da li da ti se obratim kao netko tko ne zna što bi s tobom ili kao netko tko ti mora dati do znanja da se jako dobro držiš za jednog osamdesetogodišnjaka. Nedavno sam pročitao vijest da nisu baš sigurni kojem bi glumcu dali tvoju masku. Vidiš, moj Bruce to ti je tako s maskama. Kad ih stave na lice misle da su veći od života, a kad ih skinu oni prođu, a ti ostaješ. Pišem ti kao Bruceu iako je javna tajna da noću stavljaš masku sa šiljatim ušima i skačeš po zgradama Gothama dok natežeš obične, prosječne uši nekim tamo kriminalcima. Jučer sam vidio klinca s tvojim znakom na prsima. Generacije se mijenjaju. Mi starimo, nove dolaze. Ti si još uvijek tako iritantno mlad. Bit ćeš još tu, vrlo vjerojatno, i kad mene više ne bude. A eto, ove si godine navršio osamdeset. Ti začuđujući, vitalni starče s ozbiljnim psihičkim problemom.

Oglasi

„Dunkirk“ po mnogo čemu nije klasičan ratni ep iako je priča koja se nalazi u pozadini filma svakako takva. Upravo je odluka da od filma ne radi klasičan ep Nolanu otvorila mogućnosti da pokaže kako je moguće napraviti ratni film dodirivanjem različitih priča o kojima ne znamo previše. Te se različite priče, naravno, dodiruju u Dunkirku, mjestu koje je, bez pretjerivanja, spasilo savezničke snage nakon nacističkog osvajanja Francuske.