Stripovi s porukom: Savjesti se ne može oduprijeti.

Lako je promatrati povijest iz današnje perspektive. Zaigrati se pa reći da je nešto trebalo drugačije ili bolje. Rijetko je koje razdoblje toliko podložno naknadnoj pameti kao Drugi svjetski rat. Rat koji je za ljude je često značio odabir, život na vagi. Nekad, kao u Schindlerovom slučaju, odabir je spašavao ljude. Nekad je, pak, značio puko preživljavanje. „Bilo jednom u Francuskoj“, strip Fabiena Nuryja, bavi se junacima i kolaboracionistima. Može li se biti istodobno i jedno i drugo? Koliko je tanka granica između njih? Kad bih radio tematsku analizu tih pitanja za čitanje bih predložio „Bilo jednom u Francuskoj“ i „Posljednje dane Stefana Zweiga“ kao paralelno štivo. Oba romana svojom aktualnošću dovode nas do pogleda u jedno opasno vrijeme iz perspektive protagonista. Oba romana pokazuju nam kako je teško ostati razuman kad su oko tebe svi, kako se čini, poludjeli.

Oglasi

Kako nas “COCO” sjeća na one kojih više nema?

Smrti se može pristupiti na različite načine, ali govoreći o smrti govorimo o temi koja fascinira otkad postoji čovječanstvo. Mogli bismo reći kako kulture možemo proučavati prema mitovima i legendama o smrti. Odnos prema smrti nije jednoznačan pa tako imamo prelijep japanski film „Odlasci“ u kojem se smrti pristupa kao lijepom ritualu gdje je oproštaj vizualna poezija poštovanja prema pokojniku. Ovogodišnji dobitnik „Oscara“ za najbolji animirani film, „Coco“, prikazuje nam smrt na meksički način gdje je sjećanje na pokojnika razlog za veselje. Djeca su ogledala svojih predaka ili – što bi rekao Gaiman – što više starim u ogledalu više sličim roditeljima. „Coco“ je crtić koji pokazuje kako se uz sjećanje možemo osjećati dobro. Povezanost djevojčice i oca prikazana je kroz poeziju, ples i pjesmu. Sjećanje se možda starenjem gubi, no trenuci ostaju utisnuti. Obično filmovi u kojima su emocije zabranjene predstavljaju distopiju ili SF. Rijetko kad je taj motiv prisutan u animiranom filmu. „Coco“ ovdje posuđuje taj motiv i dječaka kojem je zabranjena glazba prebacuje na glavni trg za Dan Mrtvih. On želi svirati, a glazbu koju mu obitelj zabranjuje nemoguće je utišati. Sjećanje na pokojnike, na dan kad prema meksičkom vjerovanju dolaze u svijet živih, odgovorit će na pitanje zašto je tako i može li se nametnuta zabrana preokrenuti.

Kako me je “Počivali u miru” podsjetila na Kiševića?

Nekako je prigodno što su „Počivali u miru“ na programu HRT-a završili taman prije proljetnog ekvinocija. Odlazi zima, odlaze i „Počivali u miru“. Lucija Car, novinarka koja voli zabadati nos tamo gdje mu nije mjesto, došla je do kraja puta i mora odrasti. Jer, htjeli mi to priznati ili ne, puno je puta u ove tri sezone Lucija bila dijete, čak i derište, koje srlja u nepoznate opasnosti. Tako je zamišljena, tako je napisana, takva nam se uvukla pod kožu. Trenutak u kojem simbolički odrasta onaj je u kojem se pomiri sama sa sobom. Mate Šušnjare nema, dijete je na putu, a novi će posao pronaći u krugu obitelji. Tu se krug zatvara. Mogli bismo reći da je tri sezone od obitelji bježala, sve da bi joj se na kraju vratila. Krug i kraj, međutim, asociraju na Enesa Kiševića. „Točka izvan kruga se ruga“. Zbilja, ne znamo tko je „Junak našeg doba“. Ne znamo ni tko Luciju prati pogledom iz auta. Koliko mi je god draga, volio bih da je ovo kraj. Dvoboj između Lucije i Pečorina prekinula je nadobudna mladež. „Dosta“ je poruka i gledateljima i potencijalnom atentatoru. Svatko od nas mora odlučiti što će se dalje dogoditi. Ambiciozno i u našim serijama dosad neviđeno. Gledateljima se vjeruje toliko da im se prepusti tako važna odluka? Možemo to odobravati ili ne, ali je odluka hrabra u svakom slučaju.

DANČI BIRA: Za kakvo se “POLJE” isplati boriti?

Irska je poznata kao zemlja egzodusa. Zemlja koja nije mogla prehraniti stanovnike stvorila je jednu od najpoznatijih emigrantskih zajednica. Danas je Irska meta useljavanja, a na dan svetog Patrika dobro se prisjetiti kako je izgledao put od negdašnje do današnje Irske. Taj put se može svesti na zemlju, ona po tradiciji hrani i uskraćuje. Zemlju kao simbol bogatstva rijetko nam što pokazuje bolje od filma „Polje“, adaptacije kazališne drame režisera Jima Sheridana („Moje lijevo stopalo“, „U ime oca“). Zemlja je, zbog svoje važnosti, predmet sukoba. Kroz nju se sukobljavaju stara i nova Irska, tradicionalno i moderno. Sukob retrogradnosti i naprednog čini „Polje“ filmom koji snažno rezonira, s usporedbama negdašnje Irske i današnje Hrvatske koje se nameću same od sebe.

Gnjev, ogorčenje i katarza u “TRI PLAKATA IZVAN GRADA”

Gnjev na svijet oko sebe. Gnjev na sustav koji ne radi svoj posao. Osjećaj krivnje. Sve su to teme koje se pojavljuju u „Tri plakata izvan grada“. Film koji je trebao osvojiti Oscara za najbolji film, ali i film koji je gnjev i ogorčenje stavio u službu tolerancije na suptilan, nepretenciozan način. Možda će u toku gledanja likovi u ovom odličnom filmu djelovati poput karikatura, možda nećete imati razumijevanja za njihove postupke, ali u „Tri plakata izvan grada“ krije se više od običnog filma. Tu je lajtmotiv gnjeva stalan, mržnja postojana, a priznavanje pogrešaka katarzično. Mala mjesta imaju priče. Mala mjesta imaju pretpostavke. Priče i pretpostavke, međutim, mogu biti krive. Gledatelj je u „Tri plakata izvan grada“ uvučen u mentalitet. Pretpostavlja i misli da zna. Tek na kraju shvati da je u krivu. Ako odabereš liniju manjeg otpora život će ti opaliti pljusku. Nije to neka mudrost, ali se dobro podsjetiti s vremena na vrijeme.

Simpsoni, Star Trek i Stephen Hawking ili “Kako nedostatak pretvoriti u prednost?”

Postoje trenuci u kojima, bez obzira na obveze, moraš napisati tekst. Ljudi poput Hawkinga to zaslužuju. Prije koju godinu kad sam pisao o „Teoriji svega“ govorio sam kako mi je drago da film nije otklizao u patetiku. Danas, kad Hawkinga više nema, mogu patetično iskreno reći – hvala. Prije dvadeset godina bio sam klinac s ambicijama i kompleksima. Danas su ostale ambicije, a klinac ostaje skriven i izlazi po potrebi. Ono što prepoznajem kao jedan od razloga zašto su kompleksi ostali negdje na prijelazu iz osnovne u srednju školu je poznati fizičar koji odgovara na mail petnaestogodišnjem klincu. Bilo bi pogrešno reći da je to jedan od mailova koji mijenja život ili da se nakon njega nešto drastično promijenilo, ali umjesto traženja nedostataka u pubertetskom ogledalu počeo sam tražiti način kako ih pretvoriti u prednosti. Jer, niti mail niti pisma koja su uslijedila nisu bila ozbiljna stvar. Hawking je, kad se sve zbroji i oduzme, govorio o vremenu koje ljudima s poteškoćama otvara nove prilike i horizonte. Negdje u to doba Bare je pjevao kako je „crnog đavla zgrabio za muda“, a i pisma su se svodila na to. Nije stoga bilo čudno što sam baš korespondenciju s velikim fizičarem odabrao kao temu maturalnog rada i na taj način, čisto simbolički, odrastao.

“PRIJELOMNI ČAS” – Teroru ne treba popuštati

Kad sam pisao o „Dunkirku“ tekst je započeo Churchillovim govorom „borit ćemo se plažama/borit ćemo se na uzletištima“. Ako ikad budem radio tematsku filmsku večer, savršen par „Dunkirku“ bit će „Prijelomni čas“. Jer sve ono što u Nolanovom filmu vidimo iz prve ruke, ljude koji civilnim brodicama odlaze po vojnike na plaži, ovdje se planira. Zapravo, „Prijelomni čas“ priča je o sudbonosnom trenutku u svibnju 1940. godine, a prema određenim povjesničarima (Kershaw)  i jedinom kad je Njemačka mogla dobiti rat. Churchill iz 1940. godine nikako nije onaj iz današnje percepcije. To je čovjek koji se 1929. povukao iz aktivne politike, a ostao je glasni kritičar vlade Nevillea Chamberlaina i njemačkog vođe Adolfa Hitlera. Za jedne je bio glasno gunđalo, a drugi mu nisu mogli zaboraviti Galipolje. Kad je pasivnost i iluzija „mira za naših života“ došla na naplatu i kad je Britanija ušla u Drugi svjetski rat postalo je jasno kako je „staro gunđalo“ u pravu. Chamberlainov „mir popuštanjem“ postao je predmet podsmijeha, a Winston Churchill jedina osoba koju će prihvatiti i vlast i opozicija. Položaj Britanije ovisio je o tome kako će se postaviti prema izvjesnom padu Belgije i Francuske, ali i odlučnosti osobe u Downing Streetu. Mislim da neću pogriješiti ako kažem kako je u čitavoj Europi u tom trenutku teško pronaći osobu tvrdoglaviju i odlučniju od Winstona Leonarda Spencera Churchilla.

Zašto pogledati “TI MENE NOSIŠ”?

U četvrtak 1. ožujka u 21 sat na HRT 2 emitirat će se film Ivone Juke „Ti mene nosiš“. O filmu je, kao i o redateljici, bilo svakakvih komentara. Kako sam rekao kad sam još na Movielandu pisao o filmu, riječ je o projektu koji predstavlja izazov svim filmovima koji dolaze nakon njega. Film je to koji se svidio i onima koji „ne vole ništa hrvatsko“, a „Ti mene nosiš“ profitira i od toga da ne podcjenjuje publiku. Sve to skupa, nekoliko godina nakon što sam ga prvi put gledao, daje filmu Ivone Juke dodatno na važnosti. Film je to koji je razbio određene uhodane sheme hrvatske produkcije, ali i nabio koju boru više svima koji vole održavanje statusa quo. Da dodatno naglasim, teme koje „Ti mene nosiš“ obrađuje one su koje živimo, a ne one koje umjetno šminkamo. Sve to, bez ikakve sumnje, za hrvatski je film korak naprijed.

“FANTOMSKA NIT” – Genijalnost netipična za holivudski kič

Paul Thomas Anderson filmom „Fantomska nit“ potvrdio se kao jedan od najboljih redatelja današnjice. Ako ovaj izvanredan film bude posljednja uloga Daniela Day Lewisa možemo reći da nas je napustio na dostojan način. „Fantomska nit“ je film o dizajneru Reynoldsu Woodcocku (Daniel Day Lewis) i njegovoj muzi Almi (Vicky Krieps), no u njegovom središtu nije romantična priča kakvu možda očekujete. Osmi film Paula Thomasa Andersona sličniji je hičkokovskom putovanju ekstremnim emocijama nego romantičnoj, kostimiranoj drami. Modni kreator teške naravi prihvaća žene u okolini dokle god mu mogu poslužiti kao inspiracija. Kad to prestane postaju nepotrebne i postaje jasno kako njegov rad nije samo posao nego i opsesija. Ta opsesivnost jedan je od glavnih elemenata filma jer ćemo ju upoznati iz dvije perspektive: njegovu kao dominantnog ekscentričnog genijalca i njezinu kao žene koja nastoji (p)ostati trajna inspiracija. Igra dvoje ljudi ogledat će se u njegovim kreacijama, a Paul Thomas Anderson (koji je odgovoran i za scenarij i fotografiju) odvest će nas u jedan od najljepših i najambicioznijih filmova uopće.

“Ash vs. Hrvatska košarka” – večeras u 20 sati

Zanimljivo je da je jučer krenula treća sezona serije „Ash vs. Evil Dead“ ili ako netko baš hoće hrvatski prijevod „Ash protiv Živih Mrtvaca“. Za one koji ne znaju riječ je o televiziranom nastavku filmova o luđaku s motorkom umjesto ruke i – bez puno razmišljanja – jednoj od najzabavnijih serija na televiziji. Pretplatnici HBO-a to mogu pogledati u sklopu njihovih servisa, a oni koji to nisu već će pronaći način. 21. je stoljeće, barem toga ne nedostaje. No, ovo nije tekst o Ashu koliko god me prsti svrbe napisati tekst o njemu. Ovo je tekst o igri riječima i prijedlogu kako preimenovati tu seriju, ako u petak niste gledali televiziju, onda moram spomenuti da je trenutni prijedlog većine: „Ash vs. Hrvatska košarka“ jer ono što je nacionalna reprezentacija pokazala u Zadru i nije za drugo nego da ih se prozove zombijima.

“OBLIK VODE” – Vizualni pucanj u prazno

Filmovi poput „Oblika vode“ zaintrigiraju te foršpanom. „Ovo će bit prelijepo“, bila mi je prva pomisao kad sam prije nešto više od pola godine vidio foršpan. Volim Del Tora, ne mogu si pomoći, čovjek me fascinira otkad sam shvatio razliku između poimanja smrti kod Meksikanaca i Europljana. Od tad sam svojevoljno postao taocem njegove estetike i očuđavanja filmske umjetnosti. To se nastavilo i kod filmova koji dobrom dijelu kritike nisu legli, kao što su „Pacific Rim“ ili „Crimson Peak“. Ako sam išta cijenio kod Del Tora onda je to bio njegov osjećaj za posvete ranijim filmovima, nostalgija i potreba za vraćanjem u djetinjstvo. Tu sam se uvijek mogao pronaći i eto, baš zbog toga, s nestrpljenjem sam čekao „Oblik vode.“ Nakon što sam konačno dočekao najnoviji film meksičkog majstora mogu reći da je on zaista prelijep, ali problem je što nije ništa više od toga.