U našem dijelu svijeta nema puno glumica pred čijim se radom jednoglasno možemo pokloniti. Glumce i glumice smo, kao i toliko toga, sveli na površinsku razinu bez vrednovanja njihova rada kako zaslužuju pa ih kao društvo svodimo na lijepa lica s kazališnih dasaka, platna ili ekrana. Milena Dravić je vjerojatno najveća jugoslavenska glumica, koliko god voljeli glumiti da ništa pod tim pridjevom ne pripada našoj povijesti i koliko god mi se čini da postoji postotak ljudi koji bi taj dio prošlosti izbrisali. Međutim, Milena Dravić pripada zajedničkom naslijeđu, istom onom pred kojim često zatvaramo oči. Njena je smrt, kao i Oliverova, još jednom pokazala kako smo kadri nadrasti djetinjasto brisanje prošlosti i pokazati da cijenimo umijeće. Komentari su suglasni oko toga da je otišla jedna od najvećih glumica koje su se ikad pojavile u prostoru ljudi što se razumiju bez titla, a izuzev par idiota kojima nije bilo jasno da je Milena Dravić neizostavni dio i hrvatske filmske kulture, zajednički su nazivnik posljednjih nekoliko dana bili žaljenje i poštovanje prema legendi.

Gledati zatvorske filmove skriveni je užitak koji, barem u mom slučaju, datira još tamo od „Hladnokrvnog kažnjenika“ (Cool Hand Luke) s Paulom Newmanom i „Bijega iz Alcatraza“ s Eastwoodom. Međutim, sve što ima veze sa zatvorima i zatvorskom tematikom treba podijeliti na vrijeme prije i poslije serije „Oz“, naprosto zato jer ništa nije tako dobro pogodilo raspoloženje iza rešetaka kao ta kulturološki i opće-kulturno značajna serija. Gledanje filmova te tematike nakon nje prečesto je sličilo ponavljanju klišeja, a kao jednu od časnih iznimki treba istaknuti brazilski „Carandiru“ iz 2003. godine. Upravo mi je taj film najčešće padao na pamet dok sam gledao adaptaciju memoara iz tajlandskog zatvora „Molitva prije zore“, iako na prvi pogled osim okruženja nemaju sličnosti.

Kad nam je prošle godine Fincherov „Mindhunter“ dao uvid u način razmišljanja serijskih ubojica, mislio sam da još dugo neću sresti nešto što će me više uznemiriti. Ipak sam se prevario, jer glumačka izvedba Darrena Chrissa u „Američkoj krimi priči: Ubojstvo Giannija Versacea“ toliko je jeziva da se serija mora gledati polako, epizodu po epizodu, kako bi se podnijeli šokovi. Koliko god dobra bila, sigurno nije za binge-watching. Kad je 1997. serijski ubojica Andrew Cunanan ubio poznatog dizajnera svijet je ostao u šoku. Nakon gledanja ove serije također se ostaje u šoku, ali to je na neki način i cilj.

Prije osamdeset godina, svijet se promijenio. Kad je izašao legendarni „Action Comics“ broj 1 svijet je dobio svog najpoznatijeg superjunaka. Nitko nije mogao znati da se upravo dogodio jedan od fenomena koji će nadrasti žanr u kojem su objavljeni i koji će postati simbol nade, a tek onda svega ostalog. Jer, Superman je upravo to. Znak da je moguće promijeniti svijet, simbol da taj svijet može imati budućnost usprkos ratovima, pokvarenosti i korupciji. On je, kad je nastao, bio jednostavan. Ideali koje je simbolizirao bili su univerzalni. Koliko god kasnije „američki način života“ bio kompromitiran i koliko god puta značio upravo suprotne vrijednosti od onih koje simbolizira S na prsima, on je ostao simbolom one Amerike koja je na pozdrav useljenicima izgradila Kip slobode. Jer, tako je sve počelo. Amerika kao zemlja imigranata. Superman je, iako fikcionalan lik, nedvojbeno najpoznatiji imigrant.

DC je krenuo sa Black Label etiketom. Što to znači za ljubitelje stripa? Prije svega „nema granica“ i „nema cenzure“. DC ovom etiketom donekle unaprjeđuje svoju Elseworlds etiketu i daje mogućnost kvalitetnim autorima da pričaju priče bez ograničenja i cenzure. Ako mislite da ste to već negdje vidjeli niste pogriješili. Slična je filozofija stajala iza Marvelove MAX etikete prije nešto više od deset godina. Osim naslova koje još nismo vidjeli, DC će pod tom etiketom ponovno izdati neke kultne naslove kao što su „Batman: Godina Prva“ ili „All-Star Superman“ pa će možemo veseliti što će i nove generacije imati prilike vidjeti naslove koji su oblikovali povijest i stripa i superjunaka. Prvi naslov koji je formalno izašao pod „Black Label“ etiketom je „Batman: Damned“, spoj čovjeka-šišmiša i Johna Constantinea i mogu reći kako prvi dio trodijelne priče sve u svemu – uopće nije loš.

Kad je u ljeto 1920. britanski filozof Bertrand Russell putovao u Sovjetski Savez izrazio je kritiku ideje boljševizma riječima: „U našim instinktima krije se okrutnost. Fanatici su rijetko sposobni za iskrenu ljudskost, a oni koji istinski zaziru od okrutnosti neće rado usvojiti kredo fanatizma.“ Ovaj citat dio je opširnijeg teksta, no pogađa bit. Fanatizam, pogotovo onaj koji je vezan za ideologiju ili ideju, često je okrutan. Ako je ideja lice tog fanatizma, onda oni koji provode ideje moraju biti lišeni suosjećanja i empatije. Jer, fanatizam ne priznaje drugačije mišljenje. Ili si s nama ili protiv nas. Fanatizam, prema istom autoru, cvate u uvjetima razočaranja i očaja. U takvim situacijama, fanatizam i ideja oko koje je izgrađen, postaju poput religije. Sve to je u samo tri epizode uhvatila izvrsna mini-serija „Ghoul“. Iako ima svojih mana, riječ je o jednom od najboljih prikaza fanatičnosti i suočavanja s njenim posljedicama. Metafora koja se krije u samo tri epizode više nam govori o svijetu u kojem živimo, nego o onom koji prikazuje. Tu se, bez obzira na nominalni žanr, krije najveći horor.

San je domena imaginacije. Rijetko koji je strip pokazao točnost te rečenice kao “Sandman”. Iako je o svijetu “Sandmana” napisana tona tekstova, to putovanje pokazuje kako je pričom moguće postići čaroliju kakvu smo samo zamišljali kao djeca i kojoj se kao odrasli ljudi volimo vraćati. Ne postoji lista najboljih stripova u povijesti na kojoj “Sandman” nije među prvih pet. Isto tako, rijetko je koja priča krcata referencama kao “Sandman”, a da to ne graniči s kičem i pretjerivanjem. Autor, Neil Gaiman, je napisao veliku priču, ep, u središtu koje se nalazi San, ali gdje snovi mogu biti varljivi, krhki kao iluzije. Kroz 75 brojeva, Gaiman je ispričao priču u kojoj se želje i snovi isprepliću. “Sandman” zbog svega toga predstavlja temeljac mnogim ljubiteljima devete umjetnosti. Zato me Gaimanove objave ispod ovog odlomka strah. Istraživanje kutaka mitologije koji dosad nisu ispričani ispunjava želju za novim pričama koje potječu iz tog svijeta, ali istodobno užasava jer postoji mogućnost da nam netko – ironije li – ukrade snove i sjećanja.

Ljeto je i od filmova ne tražimo kompliciranu priču koja zahtijeva angažman. Ljeto je zbog toga savršeno vrijeme za romantične komedije koje funkcioniraju po principu već poznatih, ustaljenih zapleta. Znate formulu jer ste ju vidjeli nebrojeno puta: nesretni glavni lik-susret s fatalnom osobom-svađa/prepreka na putu-sretan završetak. Ta formula, s većim ili manjim varijacijama, funkcionira godinama. „Book Club“ ili u prijevodu „Klub zadovoljnih žena“ primjenjuje istu formulu na četiri žene u glavnim ulogama. Jane Fonda, Candice Bergen, Diane Keaton i Mary Steenburgen čine zvjezdanu postavu. Ako poznajete konvencije i nemate prevelika očekivanja onda će Vam film biti zabavan, a negdje u svemu tome možda nađete i poruku: Za sreću, poručuje nam se, nikad nismo prestari.

Ljeto nije doba godine za gledanje filmova za koje se čini da bi mogli igrati neku ulogu na „Oscarima“. Ljeto je doba za zabave u kojima uživaš kao što uživaš na plaži, opuštajući se od hektičnog proljeća i iščekujući napornu jesen. Kad sam nabavio „First Reformed“, novi film Paula Schradera, znao sam da ga moram pogledati. Čovjek je scenarist filmova kao što su „Razjareni bik“ i „Taksist“. Ovaj je sam i napisao i režirao. Prije gledanja sam znao samo da je glavni lik svećenik. Nakon što sam pogledao film moram priznati kako me u dosta toga iznenadio. Prije svega aktivizmom, a onda i emocionalnim putovanjem Ethana Hawkea.

Hrvatski prijevodi imena superjunaka znaju biti smiješni. Kad začujem izraz „Oko sokolovo“ prvo se sjetim rubrike o procjenjivanju sudaca, zatim MASH-a, pa narodnih pjesmama u kojima je često oko tako nazivano. Kad prevedem naziv Hawkeye, jasno mi je da on znači Oko Sokolovo jedino mi ga nikad nije palo tako zvati. Clint Barton, Oko Sokolovo aka Hawkeye jedan je od dvaju središnjih likova Fibrinog stripa „Oko sokolovo“. Upravo u tome se krije snaga priče, a ovaj je omnibus u cjelini mnogo zabavniji nego što bi se moglo pretpostaviti.

Usputni razgovori često postanu inspiracija za pisanje, čak i kad su virtualni. U takvim razgovorima pitanje nametne temu. „Kad bi morao odabrati jedan film otprije deset godina, a da je ostavio dojam kakav se ne zaboravlja, koji bi to film bio?“ Ostao sam zatečen pitanjem, na prvu pomislio na Nolanovog „Mračnog viteza“, a onda stao. Ako govorimo o filmu čiju obljetnicu slavimo ove godine, Ledgerovu Jokeru unatoč, ne mogu zaboraviti „Odlaske“. Prekrasan film o povezanosti glazbe i smrti ostavio me bez riječi. Koliko god tijesno bilo, ovaj japanski film još izaziva žmarce jer pokazuje koliko filmovi mogu biti lijepi, ali i kako smrt i glazba nisu daleko. Treba se znati oprostiti. „Odlasci“ govore o trenucima kad smrt, kao i glazba, smiruje.

Uvijek sam imao problem sa super bendovima. Koncept po kojem staviš genijalce zajedno i pokušaš ih uskladiti da zvuče odlično s jedne je strane ubijao pojedinačnu kreativnost, a s druge podrazumijevao da se netko mora žrtovati, zatomiti ego. Imao sam problem i s košarkaškim momčadima koje su građene po istom principu. Mora negdje postojati timski igrač. Mora u pozadini svega biti neki vraški dobar dirigent koji će složiti aranžman u kojem će svi zvučati odlično, a nitko iskakati. Mora biti trener koji će klase uklopiti u momčad. Kad sve to znam, kako odgovoriti na pitanje zašto nemam problem s Avengersima? Zašto mi je svako njihovo pojavljivanje na platnu višestruko bolje nego što je slučaj, recimo, s Ligom pravde? Jedino pitanje na koje, u okviru postavljenog, znam odgovor je zašto mi je to teško priznati? Pa zato jer sam, otkad znam za sebe, više volio DC-jeve stripove.