DC BLACK LABEL i još par sitnica…

DC je krenuo sa Black Label etiketom. Što to znači za ljubitelje stripa? Prije svega „nema granica“ i „nema cenzure“. DC ovom etiketom donekle unaprjeđuje svoju Elseworlds etiketu i daje mogućnost kvalitetnim autorima da pričaju priče bez ograničenja i cenzure. Ako mislite da ste to već negdje vidjeli niste pogriješili. Slična je filozofija stajala iza Marvelove MAX etikete prije nešto više od deset godina. Osim naslova koje još nismo vidjeli, DC će pod tom etiketom ponovno izdati neke kultne naslove kao što su „Batman: Godina Prva“ ili „All-Star Superman“ pa će možemo veseliti što će i nove generacije imati prilike vidjeti naslove koji su oblikovali povijest i stripa i superjunaka. Prvi naslov koji je formalno izašao pod „Black Label“ etiketom je „Batman: Damned“, spoj čovjeka-šišmiša i Johna Constantinea i mogu reći kako prvi dio trodijelne priče sve u svemu – uopće nije loš.

Oglasi

“GHOUL” – Sukob razuma i fanatizma

Kad je u ljeto 1920. britanski filozof Bertrand Russell putovao u Sovjetski Savez izrazio je kritiku ideje boljševizma riječima: „U našim instinktima krije se okrutnost. Fanatici su rijetko sposobni za iskrenu ljudskost, a oni koji istinski zaziru od okrutnosti neće rado usvojiti kredo fanatizma.“ Ovaj citat dio je opširnijeg teksta, no pogađa bit. Fanatizam, pogotovo onaj koji je vezan za ideologiju ili ideju, često je okrutan. Ako je ideja lice tog fanatizma, onda oni koji provode ideje moraju biti lišeni suosjećanja i empatije. Jer, fanatizam ne priznaje drugačije mišljenje. Ili si s nama ili protiv nas. Fanatizam, prema istom autoru, cvate u uvjetima razočaranja i očaja. U takvim situacijama, fanatizam i ideja oko koje je izgrađen, postaju poput religije. Sve to je u samo tri epizode uhvatila izvrsna mini-serija „Ghoul“. Iako ima svojih mana, riječ je o jednom od najboljih prikaza fanatičnosti i suočavanja s njenim posljedicama. Metafora koja se krije u samo tri epizode više nam govori o svijetu u kojem živimo, nego o onom koji prikazuje. Tu se, bez obzira na nominalni žanr, krije najveći horor.

Sandmanov svemir: 4 naslova za povratak snova

San je domena imaginacije. Rijetko koji je strip pokazao točnost te rečenice kao “Sandman”. Iako je o svijetu “Sandmana” napisana tona tekstova, to putovanje pokazuje kako je pričom moguće postići čaroliju kakvu smo samo zamišljali kao djeca i kojoj se kao odrasli ljudi volimo vraćati. Ne postoji lista najboljih stripova u povijesti na kojoj “Sandman” nije među prvih pet. Isto tako, rijetko je koja priča krcata referencama kao “Sandman”, a da to ne graniči s kičem i pretjerivanjem. Autor, Neil Gaiman, je napisao veliku priču, ep, u središtu koje se nalazi San, ali gdje snovi mogu biti varljivi, krhki kao iluzije. Kroz 75 brojeva, Gaiman je ispričao priču u kojoj se želje i snovi isprepliću. “Sandman” zbog svega toga predstavlja temeljac mnogim ljubiteljima devete umjetnosti. Zato me Gaimanove objave ispod ovog odlomka strah. Istraživanje kutaka mitologije koji dosad nisu ispričani ispunjava želju za novim pričama koje potječu iz tog svijeta, ali istodobno užasava jer postoji mogućnost da nam netko – ironije li – ukrade snove i sjećanja.

“KLUB ZADOVOLJNIH ŽENA” – Za sreću nikad nismo prestari

Ljeto je i od filmova ne tražimo kompliciranu priču koja zahtijeva angažman. Ljeto je zbog toga savršeno vrijeme za romantične komedije koje funkcioniraju po principu već poznatih, ustaljenih zapleta. Znate formulu jer ste ju vidjeli nebrojeno puta: nesretni glavni lik-susret s fatalnom osobom-svađa/prepreka na putu-sretan završetak. Ta formula, s većim ili manjim varijacijama, funkcionira godinama. „Book Club“ ili u prijevodu „Klub zadovoljnih žena“ primjenjuje istu formulu na četiri žene u glavnim ulogama. Jane Fonda, Candice Bergen, Diane Keaton i Mary Steenburgen čine zvjezdanu postavu. Ako poznajete konvencije i nemate prevelika očekivanja onda će Vam film biti zabavan, a negdje u svemu tome možda nađete i poruku: Za sreću, poručuje nam se, nikad nismo prestari.

“FIRST REFORMED” -Trebamo li šutjeti dok planet ide k vragu?

Ljeto nije doba godine za gledanje filmova za koje se čini da bi mogli igrati neku ulogu na „Oscarima“. Ljeto je doba za zabave u kojima uživaš kao što uživaš na plaži, opuštajući se od hektičnog proljeća i iščekujući napornu jesen. Kad sam nabavio „First Reformed“, novi film Paula Schradera, znao sam da ga moram pogledati. Čovjek je scenarist filmova kao što su „Razjareni bik“ i „Taksist“. Ovaj je sam i napisao i režirao. Prije gledanja sam znao samo da je glavni lik svećenik. Nakon što sam pogledao film moram priznati kako me u dosta toga iznenadio. Prije svega aktivizmom, a onda i emocionalnim putovanjem Ethana Hawkea.

“Oko sokolovo / Hawkeye” – Superjunaci s elementima Davida Simona

Hrvatski prijevodi imena superjunaka znaju biti smiješni. Kad začujem izraz „Oko sokolovo“ prvo se sjetim rubrike o procjenjivanju sudaca, zatim MASH-a, pa narodnih pjesmama u kojima je često oko tako nazivano. Kad prevedem naziv Hawkeye, jasno mi je da on znači Oko Sokolovo jedino mi ga nikad nije palo tako zvati. Clint Barton, Oko Sokolovo aka Hawkeye jedan je od dvaju središnjih likova Fibrinog stripa „Oko sokolovo“. Upravo u tome se krije snaga priče, a ovaj je omnibus u cjelini mnogo zabavniji nego što bi se moglo pretpostaviti.

DANČI BIRA: “ODLASCI” su i nakon deset godina – genijalni.

Usputni razgovori često postanu inspiracija za pisanje, čak i kad su virtualni. U takvim razgovorima pitanje nametne temu. „Kad bi morao odabrati jedan film otprije deset godina, a da je ostavio dojam kakav se ne zaboravlja, koji bi to film bio?“ Ostao sam zatečen pitanjem, na prvu pomislio na Nolanovog „Mračnog viteza“, a onda stao. Ako govorimo o filmu čiju obljetnicu slavimo ove godine, Ledgerovu Jokeru unatoč, ne mogu zaboraviti „Odlaske“. Prekrasan film o povezanosti glazbe i smrti ostavio me bez riječi. Koliko god tijesno bilo, ovaj japanski film još izaziva žmarce jer pokazuje koliko filmovi mogu biti lijepi, ali i kako smrt i glazba nisu daleko. Treba se znati oprostiti. „Odlasci“ govore o trenucima kad smrt, kao i glazba, smiruje.

Što “Avengers: Infinity War” znači za budućnost superheroja na filmu?

Uvijek sam imao problem sa super bendovima. Koncept po kojem staviš genijalce zajedno i pokušaš ih uskladiti da zvuče odlično s jedne je strane ubijao pojedinačnu kreativnost, a s druge podrazumijevao da se netko mora žrtovati, zatomiti ego. Imao sam problem i s košarkaškim momčadima koje su građene po istom principu. Mora negdje postojati timski igrač. Mora u pozadini svega biti neki vraški dobar dirigent koji će složiti aranžman u kojem će svi zvučati odlično, a nitko iskakati. Mora biti trener koji će klase uklopiti u momčad. Kad sve to znam, kako odgovoriti na pitanje zašto nemam problem s Avengersima? Zašto mi je svako njihovo pojavljivanje na platnu višestruko bolje nego što je slučaj, recimo, s Ligom pravde? Jedino pitanje na koje, u okviru postavljenog, znam odgovor je zašto mi je to teško priznati? Pa zato jer sam, otkad znam za sebe, više volio DC-jeve stripove.

Što očekivati od Bonellijeva izleta u TV produkciju?

Odrastanje uz Bonellijeve stripove jedno je od najdražih sjećanja na djetinjstvo. Dok smo kao klinci zamišljali Zagora kako istjeruje pravdu po Darkwoodu, Bleka kako razbija crvene mundire glavom o glavu, a kasnije i Martija Misteriju i Dylana Doga, uvijek smo žalili što omiljene junake ne možemo gledati na ekranu. Kako na velikom platnu, tako i na malim ekranima. Zbog toga, vijest da Bonelli osniva produkcijsku kuću kojom će svoje popularne junake dotegliti do ekrana ima posebnu težinu. Dylan Dog je, čini se, prvi na tapeti. Bojazan koju osjećam oko prilagodljivosti tog stripa ekranu na stranu, Bonellijev se zahvat čini logičnim. Junaci koje smo voljeli još uvijek izlaze i imaju publiku, a talijanske se serije sve više dižu i postaju nezaobilaznim dijelom TV svakodnevnice. S obzirom da živimo, kako kažu stručnjaci „u zlatnom dobu televizije“ bilo bi čudno da Bonelli ne iskoristi priliku.

“BATMAN I BILL” – Znate li tko je Bill Finger?

Znate li tko je Bill Finger? Ne brinite ako ne znate, mnogo ljudi ne zna. Sad kad smo postavili to pitanje, znate li tko je Bob Kane? Ako vam čovjek-šišmiš išta znači u životu onda znate odgovor. Tvorac Batmana, otkad znamo za sebe, je Bob Kane. Njegov Batman je onaj uz kojeg smo odrastali i koji uz glumce poput Adama Westa ili Michaela Keatona tvori pojam Batmana, bez obzira govorimo li o šezdesetima ili devedesetima. Kasnije smo dobili Balea i Afflecka u ulozi zaštitnika Gothama, ali uz Kaneovo se ime počelo spominjati ono Billa Fingera. Kad je Kane dobio zadatak smisliti lika koji se može nositi sa Supermanom, stvorio je lika koji nije sličio Batmanu kakvog znamo. Finger je crvenu promijenio u sivu, stvorio tajni identitet, krila pretvorio u plašt i na glavu lika stavio masku sa šiljatim ušima. Zatim je u priču je ubacio komesara Gordona, Robina, Jokera i Catwoman. Ukratko, iako je Bob Kane došao na ideju o Batmanu, čovjek-šišmiš kakvog poznajemo djelo je Billa Fingera. Dokumentarac „Batman i Bill“ upoznaje nas s tom pričom i putovanjem prema ispravljanju pogreške koja je konačno Billu Fingeru dala priznanje kakvo zaslužuje.

HRT i “Zabivaka” vratili nadu u nacionalnu televiziju.

Često u tekstovima kritiziramo HRT kad treba i kad ne treba. Nekad HRT te kritike zasluži, nekad si sami zabiju autogol, ali u slučajevima kao što je praćenje Svjetskog prvenstva u Rusiji treba ih pohvaliti. Rijetko kad je HRT odradio tako dobar posao kao što je slučaj sa praćenjem Svjetskog nogometnog prvenstva ove godine. „Zabivaka“, emisija koja je nazvana po službenoj maskoti prvenstva, dala nam je neke od najboljih trenutaka u novijoj povijesti HRT-a, a dinamika između kvarteta Prosinečki-Jeličić-Samovojska-Šapit često je gledateljima davala nadu kako plaćanje pretplate za tu i takvu televiziju ipak ima smisla.

“UBOJICE NA KOTAČIMA” nas štošta mogu naučiti.

Kad se cerebralac i paraplegičar dogovore da će surađivati sa balkanskom mafijom u Srbiji jer na invalide nitko, pa ni policija, ne gleda ozbiljno možemo očekivati gomilu nepredviđenih situacija. Definicija dobre komedije su upravo nepredviđene situacije, a mađarski film „Ubojice na kotačima“ ima nekoliko genijalnih momenata koje će prepoznati svatko tko je ikada susreo osobe s invaliditetom koje teže za samostalnošću, ne igraju na sažaljenje i ne traže da im netko ispunjava želje jer, eto, imaju posebne potrebe.