Planirao sam pisati o sjajnom „Hladnom ratu“ Pavela Pawlikowskog, planirao sam reći koju o trećoj sezoni „Daredevila“ ili o izvanrednoj „Haunting of Hill House“ kojom nas je počastio Netflix, ali kad sam se vratio kući dočekala me vijest da je umro Stan Lee. Sve drugo odmah je palo u vodu. Stan Lee nije samo institucija stripa kao umjetnosti, on je čovjek koji je preoblikovao čitavu popularnu kulturu i – usudio bih se ići čak i toliko daleko – poimanje svijeta u kojem živimo. Rođen davne 1922., a u industriji stripa od 1939., Lee je znao osjetiti kako društvo diše i kako se industrija mijenja. Već na rubu da odustane od pisanja stripova i posveti se nekoj „ozbiljnijoj“ umjetnosti Stan Lee je za kraj odlučio napraviti jedan strip po svom guštu. Slučajno je to ispao „Fantastic Four“, a ostalo je i za njega i za Marvel – povijest.
Noć vještica potječe od keltskog festivala Samhain na koji se blagdan Svih Svetih nadovezao širenjem kršćanstva u keltska područja. Kulture se, što god mislili o tome, prožimlju i ne događa se baš da jedna kultura mijenja drugu brišući gumicom ono što je bilo prije nje. Kršćanstvo tu nije iznimka pa je tako keltski festival pod utjecajem kršćanstva postao festival obilježavanja blagdana Svih Svetih o čemu nam govori i staroengleska riječ Alholowmesse = Svi Sveti. Noć prije blagdana, počela se nazivati All-Hallows Eve pa je postala i Halloween, dan koji su popularizirali irski katolički imigranti u SAD u devetnaestom stoljeću. Noć vještica kakvu danas poznajemo dobili smo miješanjem keltskih, kršćanskih i indijanskih utjecaja, a globalizacijom je ona postala dan koji u popularnoj kulturi obilježavamo žanrom horora. Filmskih preporuka možete pronaći na sve strane, a ja ću sa svoje strane ponuditi par stripovskih naslova u kojima možete uživati.
„Castle Rock“, inspiriran pričama Stephena Kinga, kreće polako. Početak je spor, podsjeća na podgrijavanje straha u natuknicama, a radnja izgleda komplicirano za praćenje. Gradić Castle Rock na razmeđi je događanja, podsjeća u tom smislu pomalo na radnju „Stranger Things“ jer su njegovi stanovnici navikli na čudne pojave. Toponimi su poznati. Zatvor Shawshank, prezime Torrance, neki poludjeli psi, spomen klauna kojem svijetli u očima. Tu je i Sissy Spacek. Poznavatelji Kingovih priča prepoznat će asocijacije. Nekad će i one biti dovoljne za strah. Zatim će se priča razmotati i neće više biti tog svisca da ju ponovno zamota u omot. „Castle Rock“ će postati mjesto u kojem je strah opravdan, a Bill Skarsgård će utjerati strah u kosti.
Postoje stripovi koji definiraju kanon lika, čak i onda kad je on star više od šezdeset godina. Jedan od takvih stripova je „Duga noć vještica“ koju možemo gledati i kao nastavak „Godine Prve“. Strip koji je nastao s idejom iskorištavanja likova koje je Frank Miller uveo u „Godini prvoj“ zasnovan je na nekoliko znanih pop-kulturnih referenci. Jeph Loeb nije skrivao da je na njega utjecao „Kum“, ali i naslijeđe film-noira. Zbog toga se „Duga noć vještica“ smatra jednom od najfilmičnijih priča iz Batmanova kanona pa i ne čudi da su upravo nju, zajedno s nastavkom „Mračna pobjeda“ Christopher Nolan i David S. Goyer navodili kao inspiraciju iza svoje uspješne trilogije.
Premijera serije „Titans“ izazvala je mnogo prašine za vrijeme susreta stripaša u New Yorku prošli tjedan zato što je riječ o prvoj seriji koja je nastala na platformi DC Universe, digitalnoj usluzi koja nastoji objediniti čitanje stripova, gledanje filmova i sudjelovanje u kreiranju sadržaja. Iako je ideja načelno dobra, sama platforma zahtijeva doradu, a originalni sadržaj svakako je nešto što će pomoći njenom definiranju u nešto vrijedno pretplate. Serija „Titans“, čija je prva epizoda izašla u petak, zasad nije bez mana, ali njih možemo pripisati upoznavanju velikog broja likova u limitiranom vremenu. Potencijal postoji, čak bih se usudio reći da bi mogla biti riječ i o najboljoj seriji koju je DC izbacio na male ekrane (koliko god se to može nakon jedne epizode).
U našem dijelu svijeta nema puno glumica pred čijim se radom jednoglasno možemo pokloniti. Glumce i glumice smo, kao i toliko toga, sveli na površinsku razinu bez vrednovanja njihova rada kako zaslužuju pa ih kao društvo svodimo na lijepa lica s kazališnih dasaka, platna ili ekrana. Milena Dravić je vjerojatno najveća jugoslavenska glumica, koliko god voljeli glumiti da ništa pod tim pridjevom ne pripada našoj povijesti i koliko god mi se čini da postoji postotak ljudi koji bi taj dio prošlosti izbrisali. Međutim, Milena Dravić pripada zajedničkom naslijeđu, istom onom pred kojim često zatvaramo oči. Njena je smrt, kao i Oliverova, još jednom pokazala kako smo kadri nadrasti djetinjasto brisanje prošlosti i pokazati da cijenimo umijeće. Komentari su suglasni oko toga da je otišla jedna od najvećih glumica koje su se ikad pojavile u prostoru ljudi što se razumiju bez titla, a izuzev par idiota kojima nije bilo jasno da je Milena Dravić neizostavni dio i hrvatske filmske kulture, zajednički su nazivnik posljednjih nekoliko dana bili žaljenje i poštovanje prema legendi.
Gledati zatvorske filmove skriveni je užitak koji, barem u mom slučaju, datira još tamo od „Hladnokrvnog kažnjenika“ (Cool Hand Luke) s Paulom Newmanom i „Bijega iz Alcatraza“ s Eastwoodom. Međutim, sve što ima veze sa zatvorima i zatvorskom tematikom treba podijeliti na vrijeme prije i poslije serije „Oz“, naprosto zato jer ništa nije tako dobro pogodilo raspoloženje iza rešetaka kao ta kulturološki i opće-kulturno značajna serija. Gledanje filmova te tematike nakon nje prečesto je sličilo ponavljanju klišeja, a kao jednu od časnih iznimki treba istaknuti brazilski „Carandiru“ iz 2003. godine. Upravo mi je taj film najčešće padao na pamet dok sam gledao adaptaciju memoara iz tajlandskog zatvora „Molitva prije zore“, iako na prvi pogled osim okruženja nemaju sličnosti.
Kad nam je prošle godine Fincherov „Mindhunter“ dao uvid u način razmišljanja serijskih ubojica, mislio sam da još dugo neću sresti nešto što će me više uznemiriti. Ipak sam se prevario, jer glumačka izvedba Darrena Chrissa u „Američkoj krimi priči: Ubojstvo Giannija Versacea“ toliko je jeziva da se serija mora gledati polako, epizodu po epizodu, kako bi se podnijeli šokovi. Koliko god dobra bila, sigurno nije za binge-watching. Kad je 1997. serijski ubojica Andrew Cunanan ubio poznatog dizajnera svijet je ostao u šoku. Nakon gledanja ove serije također se ostaje u šoku, ali to je na neki način i cilj.
Prije osamdeset godina, svijet se promijenio. Kad je izašao legendarni „Action Comics“ broj 1 svijet je dobio svog najpoznatijeg superjunaka. Nitko nije mogao znati da se upravo dogodio jedan od fenomena koji će nadrasti žanr u kojem su objavljeni i koji će postati simbol nade, a tek onda svega ostalog. Jer, Superman je upravo to. Znak da je moguće promijeniti svijet, simbol da taj svijet može imati budućnost usprkos ratovima, pokvarenosti i korupciji. On je, kad je nastao, bio jednostavan. Ideali koje je simbolizirao bili su univerzalni. Koliko god kasnije „američki način života“ bio kompromitiran i koliko god puta značio upravo suprotne vrijednosti od onih koje simbolizira S na prsima, on je ostao simbolom one Amerike koja je na pozdrav useljenicima izgradila Kip slobode. Jer, tako je sve počelo. Amerika kao zemlja imigranata. Superman je, iako fikcionalan lik, nedvojbeno najpoznatiji imigrant.
DC je krenuo sa Black Label etiketom. Što to znači za ljubitelje stripa? Prije svega „nema granica“ i „nema cenzure“. DC ovom etiketom donekle unaprjeđuje svoju Elseworlds etiketu i daje mogućnost kvalitetnim autorima da pričaju priče bez ograničenja i cenzure. Ako mislite da ste to već negdje vidjeli niste pogriješili. Slična je filozofija stajala iza Marvelove MAX etikete prije nešto više od deset godina. Osim naslova koje još nismo vidjeli, DC će pod tom etiketom ponovno izdati neke kultne naslove kao što su „Batman: Godina Prva“ ili „All-Star Superman“ pa će možemo veseliti što će i nove generacije imati prilike vidjeti naslove koji su oblikovali povijest i stripa i superjunaka. Prvi naslov koji je formalno izašao pod „Black Label“ etiketom je „Batman: Damned“, spoj čovjeka-šišmiša i Johna Constantinea i mogu reći kako prvi dio trodijelne priče sve u svemu – uopće nije loš.
Kad je u ljeto 1920. britanski filozof Bertrand Russell putovao u Sovjetski Savez izrazio je kritiku ideje boljševizma riječima: „U našim instinktima krije se okrutnost. Fanatici su rijetko sposobni za iskrenu ljudskost, a oni koji istinski zaziru od okrutnosti neće rado usvojiti kredo fanatizma.“ Ovaj citat dio je opširnijeg teksta, no pogađa bit. Fanatizam, pogotovo onaj koji je vezan za ideologiju ili ideju, često je okrutan. Ako je ideja lice tog fanatizma, onda oni koji provode ideje moraju biti lišeni suosjećanja i empatije. Jer, fanatizam ne priznaje drugačije mišljenje. Ili si s nama ili protiv nas. Fanatizam, prema istom autoru, cvate u uvjetima razočaranja i očaja. U takvim situacijama, fanatizam i ideja oko koje je izgrađen, postaju poput religije. Sve to je u samo tri epizode uhvatila izvrsna mini-serija „Ghoul“. Iako ima svojih mana, riječ je o jednom od najboljih prikaza fanatičnosti i suočavanja s njenim posljedicama. Metafora koja se krije u samo tri epizode više nam govori o svijetu u kojem živimo, nego o onom koji prikazuje. Tu se, bez obzira na nominalni žanr, krije najveći horor.
San je domena imaginacije. Rijetko koji je strip pokazao točnost te rečenice kao “Sandman”. Iako je o svijetu “Sandmana” napisana tona tekstova, to putovanje pokazuje kako je pričom moguće postići čaroliju kakvu smo samo zamišljali kao djeca i kojoj se kao odrasli ljudi volimo vraćati. Ne postoji lista najboljih stripova u povijesti na kojoj “Sandman” nije među prvih pet. Isto tako, rijetko je koja priča krcata referencama kao “Sandman”, a da to ne graniči s kičem i pretjerivanjem. Autor, Neil Gaiman, je napisao veliku priču, ep, u središtu koje se nalazi San, ali gdje snovi mogu biti varljivi, krhki kao iluzije. Kroz 75 brojeva, Gaiman je ispričao priču u kojoj se želje i snovi isprepliću. “Sandman” zbog svega toga predstavlja temeljac mnogim ljubiteljima devete umjetnosti. Zato me Gaimanove objave ispod ovog odlomka strah. Istraživanje kutaka mitologije koji dosad nisu ispričani ispunjava želju za novim pričama koje potječu iz tog svijeta, ali istodobno užasava jer postoji mogućnost da nam netko – ironije li – ukrade snove i sjećanja.
