Vijest dana je da je trud urodio plodom. Amazon je odlučio spasiti „Expanse“! Vijest da je najbolji svemirski SF na televiziji spašen svakako je jedna od najvažnijih vijesti, ali daje nam priliku da zastanemo i shvatimo koliko smo sretni što živimo u vremenu u kojem publika može utjecati na opstanak sadržaja koji konzumira. Jer, nemojmo se zavaravati, kampanja fanova serije bila je ključna u njenom opstanku u budućnosti. Glas publike se sluša, ali i skreće pažnju na još jedan problem s kojim se tvorci serija danas suočavaju, a to je – pretpostavljate – zastarjeli sustav mjerenja gledanosti koji uopće ne uzima u obzir navike gledanja koje su razvili streaming servisi.

Oglasi

Pustolovni strip je uvijek putovanje. Nekad bolje, nekad lošije, a nekad fascinantno. „Jastreb“ francuskog autora Patricea Pellerina priča je koju ćete voljeti ako ste voljeli brodove i gusare, ako ste zainteresirani za razliku između pirata i gusara i ako želite malo staromodne pustolovine u kojoj se može uživati. „Jastreb“ je roman u kojem ćemo pronaći dašak „Monte Crista“, dašak potrage za izgubljenim blagom i puno peripetija. Strip je to koji drži pažnju od početka do kraja, ali koji nije crtački ni scenaristički ujednačen. U integralnom izdanju koje nam je servirala Fibra on predstavlja pothvat. Nije lako zadržati razinu kroz godine, ali Pellerin uspijeva zadržati pažnju. To treba cijeniti i ako ni zbog čeg drugog onda zbog toga „Jastreb“ valja uzeti u ruke. Ako volite brodove, more i pustolovine onda ćete se uz njega opustiti i vratiti u vrijeme kad su priče bile jednostavne i kad pretencioznost nije ubijala sadržaj.

Prošlo je kraljevsko vjenčanje koje je malo manje kraljevski popraćeno od strane medija i sad znamo tko je gdje sjedio, tko je zbog čega plakao i tako je protiv jednog zastarjelog relikta kao što je monarhija, ali ga svejedno ima potrebu komentirati s pedesetak komentara na Facebooku i barem pet, šest statusa. Sad kad je to sve iza nas možemo pričati o seriji „Suits“ koja je djelomično i zbog spomenutog kraljevskog vjenčanja ostala bez dvoje glumaca koji su bili dio standardne postave, ali je svejedno u toku snimanja osme sezone. Koliko ta osma sezona ima smisla s obzirom da je uz novopečenu vojvotkinju od Sussexa seriju napustila i njena fiktivna ljubav Patrick J. Adams pitanje je koje si postavlja svaki ljubitelj te serije. Serija „Suits“ je za one koji ne znaju počivala na odnosu dvojice snažnih muških likova, a kroz sedam sezona dovoljno je razvila i sporedne likove da producenti očito smatraju kako nastavak ima smisla. No, bez dinamike Harvey – Mike pitanje je koji će odnos postati nova os serije. Jer, u posljednjih nekoliko sezona nadmudrivanje između njih dvojice začinjeno s pop-kulturnim referencama bilo je jedino što je pomagalo seriji da u potpunosti ne odluta u sapunicu.

Malo je glumaca koje volim kao Pacina. Al je uvijek bio tu negdje na mjestu rezerviranom za velike glumce, valjda još od onda kad je upucao korumpiranog policijskog poručnika, odložio pištolj i izašao iz restorana. Zato valjda i dan danas pogledam svaki njegov film iako sam svjestan da mu zadnjih godina uloge sve više vuku jedna na drugu i da se u svakoj ponavlja. Isto tako, u svakoj daje dio svoje glumačke aure bez koje bi filmovi u kojima glumi bili tek prosječni, pažnje ne baš vrijedni projekti. „Paterno“ nije drugačiji po tom pitanju. Moralno i ispravno sukobljavaju se u tom HBO-ovom TV filmu dok se Barry Levinson zajedno s nama pita je li Joe Pa, trener s najviše pobjeda u sveučilišnom footballu, mogao i trebao učiniti više.

Kad sam početkom 2015. pisao o oživljavanju SF-a na televiziji onda sam pisao o SyFy-u i „Tamnoj tvari“ i „Prostranstvu“. SyFy je u tom trenutku bila mreža koja je najavila povratak korijenima, a korijeni koji su nastali prije promjene imena dio su baštine svakog ljubitelja žanra. Mnogi od njih cijene sav SF, ali postoji određen broj koji iznad svega voli onaj pravi „svemirski“ SF. Prijelaz stoljeća nas je razmazio jer smo kroz „Battlestar Galacticu“, „Babylon 5“, „Firefly“ ili „Stargate“ putovali svemirom, nepoznatim planetima i borili se za opstanak, ljudske vrste. 2015. se činilo da je upravo SyFy jedna od „posljednjih, najboljih nada“ za SF. Nažalost, parafrazi „Babylona 5“ usprkos, 2018. je SyFy odlučio ukinuti i „Tamnu tvar“ i „Prostranstvo“.

Babette je pobjegla kaosu pariške Komune 1871. godine. Utjehu je našla na obalama Jutlanda koji je na prvi pogled hladan i negostoljubiv. Njegovi su ljudi suzdržani i nepovjerljivi. Sestre koje su primile nesretnu izbjeglicu jedine pokazuju naznake topline. Nakon toga nas Gabriel Axel odvodi u prošlost. Sestre su još mlade i njihov ih otac, seoski propovjednik, tretira kao „dvije ruke“. One su, kao u nekoj bajci, više od ispomoći. Zbog toga osjećaju obvezu ostanka u zaostalom seocetu koje je zapelo u vremenu. Zbog toga se odriču i ljubavi i uspjeha. Zadovoljne onim što imaju sestre pokazuju empatiju. Babette može ostati. Film tek tu kreće. Film koji je, tridesetak godina nakon što je snimljen, još uvijek jedna od najboljih priča o hrani i osjećajima koju možete naći.

Ponekad se dogode filmovi koji te uznemire, ali se pojave u pravom trenutku. Svojom aktualnošću opravdaju uznemirujući faktor i natjeraju te da ih pogledaš u hipu, svjestan da je to što gledaš možda aktivistički pamflet, upozorenje na ono što se događa i prolazi „ispod radara“. „Iz ništavila“, najnoviji film Fatiha Akina film je koji se igra s predodžbama terorizma, a usput se i obračunava s neonacizmom kojeg u Njemačkoj, ali i Europi ima sve više. „Iz ništavila“ je film o patnji, ali istodobno i film o osveti. To su površinski slojevi priče. Kad uđemo malo dublje možemo reći da je „Iz ništavila“ i film o predrasudama, empatiji i mržnji. Upravo ga taj dublji sloj čini vrijednim gledanja

25. 4. očekuje nas druga sezona „Sluškinjine priče“. Sjajna serija po romanu Margaret Atwood osvojila je i publiku i kritiku, a distopijski svijet u kojem se odvija radnja funkcionirao je kao glasno i poželjno upozorenje kamo nas ekstremi, ako im se dozvoli, mogu odvesti. Ako želite uvod u nadolazeću drugu sezonu „Sluškinjine priče“ možete posjetiti knjižnicu Gajnice 23. 4. 2018. gdje će se u sklopu Noći knjige održati prigodni program pod nazivom „Sluškinjina priča i ostale storije o drugotnima“.

Nažalost, još jedna vijest o smrti u filmskome svijetu. Ljubitelji filma mogli su proteklih tjedana uživati u ciklusu filmova braće Taviani na hrvatskoj televiziji. Taj ciklus je službeno zaključen ovu subotu odličnim filmom „Noć svetog Lovre“. Vittorio Taviani, jedan od dvojice braće u čijim smo filmovima mogli uživati zaslugom trećeg programa HRT-a umro je u nedjelju 15. travnja 2018., u 89. godini života.

Kad te uz jutarnju kavu zatekne vijest o nečijoj smrti zastaneš na trenutak i prisjetiš se svega što je osoba koje više nema napravila i što ti znači njen rad. Kad je u pozadini te vijesti buka ispaljenih raketa i rata u kojem postoje istine i „alternativne činjenice“ onda te ta vijest rastuži i više jer imaš osjećaj da vrijeme nepovratno ide na gore. Legende odlaze, karikature ostaju. Miloš Forman svakako spada u skupinu legendi, redatelj je to koji je utjecao ne generacije filmaša, a još od legendarnih „Ljubavi jedne plavuše“ (1965.) i „Gori moja gospođice” (1967.) ispisao je neke od najpamtljivijih stranica filmske povijesti. Od danas živimo u svijetu bez Miloša Formana. Gledam ispred sebe presjek njegova rada slušajući soundtrack iz „Kose“ (1979.) i jedino mogu ponoviti: Legende odlaze, karikature ostaju.

Živimo u vremenu u kojem netko tko objavi dva posta na Instagramu odmah postaje „influencer“, a netko tko izda album prije dva tjedna odmah pjesme s njega naziva „hitovima“. Što bismo onda mogli reći za Boba Dylana, Davida Bowieja ili Lou Reeda? Ako je svaka šuša influencer, a svaki pjevač hitmejker onda su ovi gore posebna kategorija: gurui, mudroslovci. Postoje ljudi koje nikad ne upoznaš, a formiraju te. Irski film „Poljupci“ govori o takvom formiranju. Djeca koja žive u sivilu industrijalizirane Irske traže put u bolji život bijegom u Dublin. Dublin je ideal, grad u koji se može pobjeći iz svijeta u kojem je sve sivo i bez perspektive. On se zove Dylan (Shane Curry), ona je Kylie (Kelly O’ Neill). Zajedno, otkrit će koliko vrijedi poljubac, saznat će tko je Bob Dylan, ali i što znače jedno drugom.