“USPJEH” – Prva HBO domaća serija zaslužuje to ime

Kad je HBO objavio da traži scenariste za prvu seriju s područja Balkana zavladalo je uzbuđenje. S jedne strane HBO je pojam kvalitetnih serija na svjetskoj razini, a s druge domaće TV kuće ne rade baš nešto na produkciji novih, kvalitetnih naslova. Zapravo, od „Počivali u miru“ i „Novina“ u Hrvatskoj nije napravljeno ništa novoga što bi zainteresiralo publiku koja sadržaj traži mimo sapunica i razbibrige i zainteresirana je uz kvalitetno ispričanu priču uključiti moždane vijuge. Zbog svega toga, objava HBO-a izazvala je uzbuđenje kod nas koji pratimo što se događa na domaćoj sceni, a premijera serije „Uspjeh“ podigla je prag očekivanja.

Oglasi

“PRVI ČOVJEK” podsjeća nas da je znatiželja uvjet napretka

Ponekad se postavlja pitanje zašto ljudi žele istraživati nepoznate predjele? Što je to što nas gura naprijed i stalno tjera da se pitamo gdje su granice mogućnosti? Možemo li reći kako se iza takvih nastojanja krije katalizator evolucije? „Prvi čovjek“, film Damiena Chazellea, tjera na takva pitanja i upućuje da postavimo još nekoliko važnijih. Kad smo to prestali stremiti zvijezdama da bi se udavili u stranicama crne kronike? Kad smo se to zaokupili međusobnim razlikama da bi prestali razmišljati o onom što nas spaja? Jer, htjeli to ili ne 20. srpnja 1969. fokus je bio na onom što možemo postići kao vrsta, a ne na razlikama između nas iako su, priznajem, upravo razlike bile gorivo svemirske utrke.

“IZGARANJE” je zahtjevan film, ali itekako vrijedan gledanja.

Kad se radnja odvija sporo često je teško zadržati koncentraciju. Kod takvih filmova ne smiješ skrenuti pogled, ali ih ne smiješ ni preporučiti svakome. Film „Izgaranje“ korejskog redatelja Chang-Dong Leeja takva je vrsta filma. Labavo inspiriran kratkom pričom Harukija Murakamija „Izgaranje“ govori o slučajnom susretu dvoje ljudi koji razvijaju simpatiju u odnos koji ima potencijal prerastanja u nešto romantično. Njihovi dijalozi odvode nas prema egzistencijalizmu, a džez soundtrack i perfektna fotografija navode na zaključak kako se pred našim očima odvija vizualna poezija. To ne čudi ako se zna da je upravo „Poezija“ film koji je prva asocijacija na ovog redatelja. „Izgaranje“, kao ni „Poezija“, nije film za svakoga. Dvoje mladih ljudi naći će se u procijepu, a film će nadići okvire žanra i povremeno iz art filma i umjetnosti zaći u sfere trilera i misterije. Kako bi to žongliranje žanrovima bilo izvedeno kako treba bilo je nužno zadržati pažnju gledatelja, a to kroz ovakvu vrstu filma nije nimalo lako.

“KOMINSKY METHOD” – Ljude pred kojima ne moramo glumiti treba čuvati

Smrt može biti razlog za smijeh. Još je Neil Gaiman rekao kako je jedan od osnovnih zadataka Smrti da zatvori vrata, pogasi svijetla i pospremi iza nas kad više nikog ne bude. Pratchett je glasu smrti dao velika slova, a ja sam oduvijek zamišljao – iz istog razloga – da starog kosca s kapuljačom igra Christopher Lee. Bez obzira kako ju zamišljali, kao konjanika Apokalipse, stariju sestru Sna ili kosca duša smrt je za ljude oduvijek fascinacija. Nerijetko se događalo da bude i predmet humorističnih serija. Tu je prednjačio Bryan Fuller koji je sa „Pushing Daisies“ (prevedeno kao „Dodir života i smrti“) i „Dead Like Me“ („Tko živ, tko mrtav“) pomaknuo granice i način na koji televizija pristupa smrti. Humor na tu temu ne samo da je dozvoljen, nego je i poželjan, a publika će za njega uvijek postojati. Netflixova serija „Kominsky Method“ samo je posljednji prilog tom nizu priča o smrti koja može biti zabavna.

BERNARDO BERTOLUCCI je, kontroverzi usprkos, jedan od najvećih redatelja u povijesti

Postoje filmovi koji ti obilježe život. Jedan od njih je, barem što se mene tiče, „Posljednji tango u Parizu.“ Ta fantastična međuigra Marlona Branda i Marie Schneider, otkrivanje seksualnog naboja između dvoje ljudi koji funkcionira kad jedno drugom ne znaju imena, predstavljalo je instinkt, ono animalno u ljudskoj prirodi. To je, barem koliko se sjećam, bio i moj prvi susret s Bertoluccijem. Bernardo Bertolucci je, bez najmanje sumnje, jedan od najvećih redatelja koje nam je podarila filmska umjetnost koja bez njegovih filmova ne bi bila ista. U uvodu ću zato pustiti da prođe nekoliko dekada i sjetiti se filma „Sanjari“ s Michaelom Pittom i Evom Green. Sjećam se, također, da sam tada pomislio kako čarolija još uvijek traje. Vijest da je umro Bernardo Bertolucci ostavila nas je bez jednog od najvećih redatelja u filmskoj povijesti. Također, ne treba niti to zanemariti, jednog od najkontroverznijih.

“DAREDEVIL” se u trećoj sezoni vratio korijenima

Frank Miller je jedan od najvećih strip autora svih vremena. Njegov rad na Batmanu već smo spominjali, ali njegov rad na Daredevilu spada među najbolje priče koje je napisao. „Ponovno rođen“, naslov koji je u središtu radnje imao reakciju Matta Murdocka i njegovih neprijatelja na otkrivanje njegova identiteta, poslužio je kao osnovica za treću sezonu serije. Ta je sezona isprala nedorečen okus prethodne, kao i nedorađenih „Defendersa“. Nekoliko je glavnih razloga za to: Prije svega, vratio se Wilson Fisk. Svaki put kad se pojavi na ekranu Vincent D’Onofrio dominira i ponovno potvrđuje kako su priče o superjunacima dobre onoliko koliko im dobri antagonisti.

Adaptacija “GENIJALNE PRIJATELJICE” Elene Ferrante – može li se knjiški fenomen prenijeti na TV?

Malo je koji naslov uzdrmao književnu scenu posljednjih godina kao „Genijalna prijateljica“ Elene Ferrante. Četiri knjige o najboljim prijateljicama dale su nam priču o „Mediteranu kakav je nekad bio“, ali i o Mediteranu koji se bori s tranzicijom nakon Drugoga svjetskoga rata, posljedicama poraza Italije u tome ratu i dobro poznatim muljatorima i tajkunima za koje pojam časti kreće najprije od njih samih. Elena Greco i Lila Cerulio dvije su djevojčice koje nastoje odrasti u nečemu što bi najtočnije bilo nazvati napuljskim getom. Zbivanja u tom getu, jednako kao i želja naših junakinja da iz njega pobjegnu, osnovni su motivi prve knjige. Nažalost, ne mogu ulaziti detaljnije u radnju, ali priča o dvjema prijateljicama otvara razne mogućnosti za karakternu dramu na malome ekranu, a rijetko gdje je to moguće tako kvalitetno kao na HBO-u. „Genijalna prijateljica“ dovela nam je priču napuljske tetralogije na male ekrane. Drago mi je što mogu reći da je to napravila dobro, a transfer unutarnjih monologa Elene Greco na druge likove, geste i postupke napravljen je suptilno pa tome sa scenarističke strane treba odati priznanje. Posebno je zabavno kad se nešto što je u knjizi unutarnji monolog u seriji pojavi kao dovikivanje ćakulona sa napuljskih terasa.

STAN LEE – Simbol i legenda, vizionar i prijatelj

Planirao sam pisati o sjajnom „Hladnom ratu“ Pavela Pawlikowskog, planirao sam reći koju o trećoj sezoni „Daredevila“ ili o izvanrednoj „Haunting of Hill House“ kojom nas je počastio Netflix, ali kad sam se vratio kući dočekala me vijest da je umro Stan Lee. Sve drugo odmah je palo u vodu. Stan Lee nije samo institucija stripa kao umjetnosti, on je čovjek koji je preoblikovao čitavu popularnu kulturu i – usudio bih se ići čak i toliko daleko – poimanje svijeta u kojem živimo. Rođen davne 1922., a u industriji stripa od 1939., Lee je znao osjetiti kako društvo diše i kako se industrija mijenja. Već na rubu da odustane od pisanja stripova i posveti se nekoj „ozbiljnijoj“ umjetnosti Stan Lee je za kraj odlučio napraviti jedan strip po svom guštu. Slučajno je to ispao „Fantastic Four“, a ostalo je i za njega i za Marvel – povijest.

Stripovske preporuke za Noć vještica

Noć vještica potječe od keltskog festivala Samhain na koji se blagdan Svih Svetih nadovezao širenjem kršćanstva u keltska područja. Kulture se, što god mislili o tome, prožimlju i ne događa se baš da jedna kultura mijenja drugu brišući gumicom ono što je bilo prije nje. Kršćanstvo tu nije iznimka pa je tako keltski festival pod utjecajem kršćanstva postao festival obilježavanja blagdana Svih Svetih o čemu nam govori i staroengleska riječ Alholowmesse = Svi Sveti. Noć prije blagdana, počela se nazivati All-Hallows Eve pa je postala i Halloween, dan koji su popularizirali irski katolički imigranti u SAD u devetnaestom stoljeću. Noć vještica kakvu danas poznajemo dobili smo miješanjem keltskih, kršćanskih i indijanskih utjecaja, a globalizacijom je ona postala dan koji u popularnoj kulturi obilježavamo žanrom horora. Filmskih preporuka možete pronaći na sve strane, a ja ću sa svoje strane ponuditi par stripovskih naslova u kojima možete uživati.

Što je stvarno, a što ne u “CASTLE ROCKU” ?

„Castle Rock“, inspiriran pričama Stephena Kinga, kreće polako. Početak je spor, podsjeća na podgrijavanje straha u natuknicama, a radnja izgleda komplicirano za praćenje. Gradić Castle Rock na razmeđi je događanja, podsjeća u tom smislu pomalo na radnju „Stranger Things“ jer su njegovi stanovnici navikli na čudne pojave. Toponimi su poznati. Zatvor Shawshank, prezime Torrance, neki poludjeli psi, spomen klauna kojem svijetli u očima. Tu je i Sissy Spacek. Poznavatelji Kingovih priča prepoznat će asocijacije. Nekad će i one biti dovoljne za strah. Zatim će se priča razmotati i neće više biti tog svisca da ju ponovno zamota u omot. „Castle Rock“ će postati mjesto u kojem je strah opravdan, a Bill Skarsgård će utjerati strah u kosti.

Zašto je važna “DUGA NOĆ VJEŠTICA” ?

Postoje stripovi koji definiraju kanon lika, čak i onda kad je on star više od šezdeset godina. Jedan od takvih stripova je „Duga noć vještica“ koju možemo gledati i kao nastavak „Godine Prve“. Strip koji je nastao s idejom iskorištavanja likova koje je Frank Miller uveo u „Godini prvoj“ zasnovan je na nekoliko znanih pop-kulturnih referenci. Jeph Loeb nije skrivao da je na njega utjecao „Kum“, ali i naslijeđe film-noira. Zbog toga se „Duga noć vještica“ smatra jednom od najfilmičnijih priča iz Batmanova kanona pa i ne čudi da su upravo nju, zajedno s nastavkom „Mračna pobjeda“ Christopher Nolan i David S. Goyer navodili kao inspiraciju iza svoje uspješne trilogije.

Što mislim o početku serije “TITANS”?

Premijera serije „Titans“ izazvala je mnogo prašine za vrijeme susreta stripaša u New Yorku prošli tjedan zato što je riječ o prvoj seriji koja je nastala na platformi DC Universe, digitalnoj usluzi koja nastoji objediniti čitanje stripova, gledanje filmova i sudjelovanje u kreiranju sadržaja. Iako je ideja načelno dobra, sama platforma zahtijeva doradu, a originalni sadržaj svakako je nešto što će pomoći njenom definiranju u nešto vrijedno pretplate. Serija „Titans“, čija je prva epizoda izašla u petak, zasad nije bez mana, ali njih možemo pripisati upoznavanju velikog broja likova u limitiranom vremenu. Potencijal postoji, čak bih se usudio reći da bi mogla biti riječ i o najboljoj seriji koju je DC izbacio na male ekrane (koliko god se to može nakon jedne epizode).