Ljeto je i od filmova ne tražimo kompliciranu priču koja zahtijeva angažman. Ljeto je zbog toga savršeno vrijeme za romantične komedije koje funkcioniraju po principu već poznatih, ustaljenih zapleta. Znate formulu jer ste ju vidjeli nebrojeno puta: nesretni glavni lik-susret s fatalnom osobom-svađa/prepreka na putu-sretan završetak. Ta formula, s većim ili manjim varijacijama, funkcionira godinama. „Book Club“ ili u prijevodu „Klub zadovoljnih žena“ primjenjuje istu formulu na četiri žene u glavnim ulogama. Jane Fonda, Candice Bergen, Diane Keaton i Mary Steenburgen čine zvjezdanu postavu. Ako poznajete konvencije i nemate prevelika očekivanja onda će Vam film biti zabavan, a negdje u svemu tome možda nađete i poruku: Za sreću, poručuje nam se, nikad nismo prestari.

Oglasi

Ljeto nije doba godine za gledanje filmova za koje se čini da bi mogli igrati neku ulogu na „Oscarima“. Ljeto je doba za zabave u kojima uživaš kao što uživaš na plaži, opuštajući se od hektičnog proljeća i iščekujući napornu jesen. Kad sam nabavio „First Reformed“, novi film Paula Schradera, znao sam da ga moram pogledati. Čovjek je scenarist filmova kao što su „Razjareni bik“ i „Taksist“. Ovaj je sam i napisao i režirao. Prije gledanja sam znao samo da je glavni lik svećenik. Nakon što sam pogledao film moram priznati kako me u dosta toga iznenadio. Prije svega aktivizmom, a onda i emocionalnim putovanjem Ethana Hawkea.

Hrvatski prijevodi imena superjunaka znaju biti smiješni. Kad začujem izraz „Oko sokolovo“ prvo se sjetim rubrike o procjenjivanju sudaca, zatim MASH-a, pa narodnih pjesmama u kojima je često oko tako nazivano. Kad prevedem naziv Hawkeye, jasno mi je da on znači Oko Sokolovo jedino mi ga nikad nije palo tako zvati. Clint Barton, Oko Sokolovo aka Hawkeye jedan je od dvaju središnjih likova Fibrinog stripa „Oko sokolovo“. Upravo u tome se krije snaga priče, a ovaj je omnibus u cjelini mnogo zabavniji nego što bi se moglo pretpostaviti.

Usputni razgovori često postanu inspiracija za pisanje, čak i kad su virtualni. U takvim razgovorima pitanje nametne temu. „Kad bi morao odabrati jedan film otprije deset godina, a da je ostavio dojam kakav se ne zaboravlja, koji bi to film bio?“ Ostao sam zatečen pitanjem, na prvu pomislio na Nolanovog „Mračnog viteza“, a onda stao. Ako govorimo o filmu čiju obljetnicu slavimo ove godine, Ledgerovu Jokeru unatoč, ne mogu zaboraviti „Odlaske“. Prekrasan film o povezanosti glazbe i smrti ostavio me bez riječi. Koliko god tijesno bilo, ovaj japanski film još izaziva žmarce jer pokazuje koliko filmovi mogu biti lijepi, ali i kako smrt i glazba nisu daleko. Treba se znati oprostiti. „Odlasci“ govore o trenucima kad smrt, kao i glazba, smiruje.

Uvijek sam imao problem sa super bendovima. Koncept po kojem staviš genijalce zajedno i pokušaš ih uskladiti da zvuče odlično s jedne je strane ubijao pojedinačnu kreativnost, a s druge podrazumijevao da se netko mora žrtovati, zatomiti ego. Imao sam problem i s košarkaškim momčadima koje su građene po istom principu. Mora negdje postojati timski igrač. Mora u pozadini svega biti neki vraški dobar dirigent koji će složiti aranžman u kojem će svi zvučati odlično, a nitko iskakati. Mora biti trener koji će klase uklopiti u momčad. Kad sve to znam, kako odgovoriti na pitanje zašto nemam problem s Avengersima? Zašto mi je svako njihovo pojavljivanje na platnu višestruko bolje nego što je slučaj, recimo, s Ligom pravde? Jedino pitanje na koje, u okviru postavljenog, znam odgovor je zašto mi je to teško priznati? Pa zato jer sam, otkad znam za sebe, više volio DC-jeve stripove.

Odrastanje uz Bonellijeve stripove jedno je od najdražih sjećanja na djetinjstvo. Dok smo kao klinci zamišljali Zagora kako istjeruje pravdu po Darkwoodu, Bleka kako razbija crvene mundire glavom o glavu, a kasnije i Martija Misteriju i Dylana Doga, uvijek smo žalili što omiljene junake ne možemo gledati na ekranu. Kako na velikom platnu, tako i na malim ekranima. Zbog toga, vijest da Bonelli osniva produkcijsku kuću kojom će svoje popularne junake dotegliti do ekrana ima posebnu težinu. Dylan Dog je, čini se, prvi na tapeti. Bojazan koju osjećam oko prilagodljivosti tog stripa ekranu na stranu, Bonellijev se zahvat čini logičnim. Junaci koje smo voljeli još uvijek izlaze i imaju publiku, a talijanske se serije sve više dižu i postaju nezaobilaznim dijelom TV svakodnevnice. S obzirom da živimo, kako kažu stručnjaci „u zlatnom dobu televizije“ bilo bi čudno da Bonelli ne iskoristi priliku.

Znate li tko je Bill Finger? Ne brinite ako ne znate, mnogo ljudi ne zna. Sad kad smo postavili to pitanje, znate li tko je Bob Kane? Ako vam čovjek-šišmiš išta znači u životu onda znate odgovor. Tvorac Batmana, otkad znamo za sebe, je Bob Kane. Njegov Batman je onaj uz kojeg smo odrastali i koji uz glumce poput Adama Westa ili Michaela Keatona tvori pojam Batmana, bez obzira govorimo li o šezdesetima ili devedesetima. Kasnije smo dobili Balea i Afflecka u ulozi zaštitnika Gothama, ali uz Kaneovo se ime počelo spominjati ono Billa Fingera. Kad je Kane dobio zadatak smisliti lika koji se može nositi sa Supermanom, stvorio je lika koji nije sličio Batmanu kakvog znamo. Finger je crvenu promijenio u sivu, stvorio tajni identitet, krila pretvorio u plašt i na glavu lika stavio masku sa šiljatim ušima. Zatim je u priču je ubacio komesara Gordona, Robina, Jokera i Catwoman. Ukratko, iako je Bob Kane došao na ideju o Batmanu, čovjek-šišmiš kakvog poznajemo djelo je Billa Fingera. Dokumentarac „Batman i Bill“ upoznaje nas s tom pričom i putovanjem prema ispravljanju pogreške koja je konačno Billu Fingeru dala priznanje kakvo zaslužuje.

Često u tekstovima kritiziramo HRT kad treba i kad ne treba. Nekad HRT te kritike zasluži, nekad si sami zabiju autogol, ali u slučajevima kao što je praćenje Svjetskog prvenstva u Rusiji treba ih pohvaliti. Rijetko kad je HRT odradio tako dobar posao kao što je slučaj sa praćenjem Svjetskog nogometnog prvenstva ove godine. „Zabivaka“, emisija koja je nazvana po službenoj maskoti prvenstva, dala nam je neke od najboljih trenutaka u novijoj povijesti HRT-a, a dinamika između kvarteta Prosinečki-Jeličić-Samovojska-Šapit često je gledateljima davala nadu kako plaćanje pretplate za tu i takvu televiziju ipak ima smisla.

Kad se cerebralac i paraplegičar dogovore da će surađivati sa balkanskom mafijom u Srbiji jer na invalide nitko, pa ni policija, ne gleda ozbiljno možemo očekivati gomilu nepredviđenih situacija. Definicija dobre komedije su upravo nepredviđene situacije, a mađarski film „Ubojice na kotačima“ ima nekoliko genijalnih momenata koje će prepoznati svatko tko je ikada susreo osobe s invaliditetom koje teže za samostalnošću, ne igraju na sažaljenje i ne traže da im netko ispunjava želje jer, eto, imaju posebne potrebe.

Jedna od tužnijih hladnoratovskih logika sastojala se u tome što su i SAD i SSSR tolerirale razne degenerike samo zato što su bili na pravoj strani u pravo vrijeme. I jedna i druga strana razmišljale su na sljedeći način: „Ako imamo zajedničke neprijatelje tad se možemo smatrati prijateljima čak i onda kad je očito da si despot koji najmanje brine za vlastite građane.“ Tom, otprije znanom diskursu, već smo se odavno naučili u filmovima i serijama koje se dotiču Hladnog rata, ali jedan od najboljih filmova na temu svakako je „Godina opasnog življenja“ sa Melom Gibsonom, Lindom Hunt i Sigourney Weaver. Taj film je značajan zato što je postavio pitanje novinarske etike i njenih ograničenja. Upravo je taj aspekt filma ono što želim dotaknuti ovim tekstom.

„Rumble in the Jungle“ je jedna od najvećih borbi u povijesti boksa. Borba je to koja je poznata po tome što je u njoj Muhammad Ali vratio titulu svjetskog prvaka u trenutku kad mu nitko nije davao nikakve šanse. George Foreman, njegov protivnik, bio je poznat kao razorni udarač i nitko nije ozbiljno mislio da Ali ima šanse protiv njega. Ta borba u Zairu može se gledati kao na otvaranje jednog kruga. Nakon nje Foreman više nikad nije bio isti. 21 godinu kasnije, u dobi od 45 godina, on se našao u ringu. Protiv daleko mlađeg protivnika reagirao je kao iskusniji borac. Čekao je šansu sa znanjem da mu treba samo jedan dobar udarac. Dokumentarni film „Foreman“ priča je o svemu što se dogodilo u životu obilježenom s te dvije velike borbe. No, to je istodobno i priča u kojoj je vrijeme nevažno. Jer, u svojoj biti, to nije priča o boksaču. To je priča o čovjeku i dubokom uvjerenju da se s vremenom možemo promijeniti.

Kad uzmeš u ruke knjigu koja ima dvije i pol kile, izgleda prekrasno i još priča o istraživaču noćnih mora sasvim legitimno ostaneš bez teksta. Naslovnica koju je oslikao Gigi Cavenago Dylana postavlja između dvije žene, jednoj je u zagrljaju, a druga na galiji izvire iz njega. Svatko tko je imalo upoznat s ovim serijalom prepoznat će motiv galije i Morganu. Svatko tko je imalo upoznat s ovim serijalom shvatit će da u rukama drži knjigu koja ima ambiciju odgovoriti na sva pitanja koja smo si postavili o Dylanu Dogu. „Majke i očevi“, izdanje Veselog četvrtka u povodu tridesetogodišnjice od pojave istraživača noćnih mora na ovim prostorima, je jedno od najboljih strip izdanja koje sam ikad vidio. „Majke i očevi“ su impresivna knjiga kojom je Veseli četvrtak postavio nove standarde izdavaštva.