Poštovani čitatelji i pratitelji Ekranizacije! 

Počinje glasanje čitatelja za najbolji film i seriju u 2017. Glasanje će trajati do 31. siječnja 2018. u ponoć.

Pozivamo sve vas da nam pošaljete listu od 10 najboljih serija i 10 najboljih filmova u 2017.

U obzir dolaze sve serije koje su se emitirale u 2017. pa ćete tako primjerice napisati “Stranger Things, sezona 2” ili “Legion, sezona 1”. Zbrojem glasova dobit ćemo pobjednika. 

Svoje liste šaljite na danijel.jedrisko@ekranizacija.com ili ih stavite u komentar odgovarajućeg posta na Facebook stranici i/ili grupi Ekranizacija. 
Veselimo se odabiru! 

Oglasi

Rijetko koji film mogu opisati kao „šarmantan“, ali mađarski film „O tijelu i duši“ zaslužuje taj pridjev. Uz šarm, on je vizualno prelijep dok zadržava liriku odnosa dvoje neprilagođenih i „oštećenih“ ljudi. Ovo je jedan od onih filmova koji u svojoj pomaknutosti ostavlja bez riječi jer je radnja ispričana i vizualno i pričom, a to je danas pomalo zaboravljena karakteristika. „O tijelu i duši“ otvara se scenom jelena i košute u snijegom prekrivenoj šumi. Njihovo nadigravanje shvatit ćemo tek kad se razigra i film, a scene klaonice (gdje rade protagonisti) i šume izmjenjivat će se i nadopunjavati u djelo koje bismo najkraće mogli nazvati – filmskom poezijom.

Kad ti meksički kartel ubije poslovnog partnera zbog pretpostavke jasno je da se moraš prilagoditi. Marty Byrde je prilagodljiv tip. Prospekt u džepu postaje izlaz. „Ozark“ utočište. Ozark je mjesto na jezeru koje djeluje malo i neugledno. Mjesto na koje će, s naizgled nemogućim zadatkom, perač novca meksičkog kartela povući svoju obitelj. Može li ispuniti zadatak i oprati novac u godini dana u mjestu u kojem je najveća zabava striptiz klub, a najpopularnije mjesto za izlaske jedan lokalni restoran. Nitko mu ne vjeruje pa ni predstavnik kartela. No, Byrde ga donekle zabavlja pa želi vidjeti što će izvesti. Ono što na kraju iz svega ispadne iznenadit će i likove i gledatelje.

Postoje dva mita jugoslavenskog sporta s konca osamdesetih. Jedna je nogometna generacija Čileanaca, a druga košarkaški juniori Bormija. Od oba mita prošlo je trideset godina. Taj jubilej prigodno je obilježen dokumentarnim filmom „250 stepenika“ u kojem se evocira povijesni uspjeh juniorske reprezentacije bivše države koja je na tom turniru dvaput pobijedila favoriziranu reprezentaciju SAD-a. Legendarni trenuci o kojima smo slušali kao djeca, poput 11 trica iz 12 pokušaja Tonija Kukoča, ponovno su proživljeni u ovom filmu koji podsjeća na vrijeme koje se više ne može ponoviti. Ne samo zato što se država raspala, to je zapravo ovdje i najmanje bitno, već zato što se promijenilo vrijeme. Danas je nezamislivo provođenje tako opsežnih priprema kakve su pod vodstvom Svetislava Pešića provedene onda. Danas prije velikih seniorskih natjecanja NBA ograničava vrijeme priprema svojih vedeta na tri tjedna do mjesec dana. Kukoč, Đorđević, Rađa i ekipa za juniorsko su se prvenstvo, prema vlastitom priznanju, pripremali tri godine. Košarka nekad i košarka danas. U izvjesnom, alegoričnom smislu i svijet nekad i danas.

Rosinski je sanjao crno-bijelu priču dok su Van Hammea očaravali arhetipovi. Epska fantastika i Biblija u počecima su čitanja, a „Velika Šninkelova moć“ predstavlja njihov spoj. Pojam koji upotrebljava Van Hamme dok objašnjava nastajanje ovog stripovskog bisera – „teološki marketing“ – sasvim lijepo opisuje ono što roman čini velikim. „Obožavanje i strah su dvije ultimativne komponente svake dikatature“, govori Van Hamme. Vrhovno biće koje se javlja u obliku monolita, jednako kao i likovi koji podjećaju na Hensonov „Tamni kristal“, pobudit će sjećanja na vrijeme odrastanja. Međutim, ono gdje će ovaj strip zaista zablistati kritika je božanskog bića koje opstaje samo onda ako ga se bezrezervno poštuje. Tu žrtva postaje dijelom apsurda, a čitav strip elaborirani predgovor Kubrickovoj „2001: Odiseji u svemiru“.  

Svi filmovi koji su se bavili Rusijom devedesetih uglavnom su prikazivali Rusiju kao zemlju korupcije, mita i bezakonja. „Vorošilovski snajper“ je također jedan od takvih filmova. Najlakše bi ga bilo opisati kao priču u kojoj ulogu osvetnika prihvaća veteran Drugog svjetskog rata koji pravdu od nesposobnog i korumpiranog sustava uzima u svoje ruke. Tragični događaj koji ga natjera na to u ovom je filmu prikazan unemirujuće i jasno, a kontrast žrtve i nasilnika pokazuje kako je pojam zaštićene, zlatne mladeži imanentan društvima u tranziciji. No, ne treba nas čuditi ako takav, društveno ignoriran zločin, proizvede ljude koji ga ne trpe. Ono zbog čega je „Vorošilovski snajper“ poseban, dob je glavnog lika. Starost koju provodi igrajući šah i sušeći slaninu odjednom će ga učiniti korisnijim nego što je očekivao. Vojničko iskustvo stečeno u Crvenoj armiji za vrijeme Drugog svjetskog rata pokazat će se korisnim, a „zlatna mladež“ shvatit će da ih moćni tatice ne mogu zaštiti baš od svega.

Postoje situacije kad ti pogled na rezultate izmami osmijeh na lice. Ako dosad niste pogledali kako „Orville“ stoji na stranici Rotten Tomatoes onda svakako pogledajte. Kritika ga pljuje, fanovi ga vole. Orville je trekastiji od Treka. Neke su epizode čista kopija ne jedne, nego čak nekoliko ST serijala. Čini li to cijeli serijal lošim? Treba li ga promatrati samostalno ili u kontekstu prilično statične radnje dosadašnje sezone serije „Star Trek: Discovery“? Je li Seth MacFarlane uopće odlučio što „Orville želi biti: parodija ili ozbiljna SF serija?

Kathryn Bigelow poznata je po filmovima koji izgledaju kao da su spušteni na razinu sudionika. Bez obzira govorimo li o njenom minimalističkom oskarovcu „Hurt Locker“ ili o nešto raskošnijem „Zero Dark Thirty“, njeni su filmovi obično realni, brutalni i – s obzirom na biranu tematiku – lišeni viška patetike. „Detroit“ nastavlja taj niz. Film o razlikama crnaca i bijelaca u SAD-u šezdesetih tematizira policijsko nasilje i na taj način je s jedne strane tematski nasljednik „Selme“, a s druge strane odgovor na slične događaje posljednjih godina. Bigelow, možda i zato što ga smatra samorazumljivim, drugi moment nije do kraja iskoristila. „Detroit“ je film po istinitoj priči i u više navrata provocira gađenje, no za razliku od drugih filmova slične tematike podcrtava kako sve ima uzrok i posljedicu. U njemu, što je dobrodošlo osvježenje, nisu svi bijelci zlostavljači niti svi crnci cvijeće. Baš zbog toga, što većina patetičnih filmova nije uspjela shvatiti, oni koji jesu zlikovci dolaze do izražaja dok zgaženo „cvijeće“ iskreno žalimo.

Ako pitamo kritičare popularnog britanskog filmskog časopisa „Sight & Sound“ – svakako. Što je toliko privlačno u debitantskom hororu Jordana Peelea? Nominacija za „Zlatni Globus“, najbolji film godine „S&S.-a“, izrazito hvaljen na Rotten Tomatoesu. Je li zbilja toliko dobar? Zar zaista dosad nismo imali boljih filmova? Je li razlog takvih pohvala i nagrada taj da je pogodio ksenofobni trenutak SAD-a pa poslovično liberalni Hollywood odlučuje nagraditi društveni podtekst ili se zaista radi o filmu koji donosi nešto svježine u dosadni, predvidljivi svijet zarade?  

Nakon odmora uvjetovanog hektičnim prosincem vraćamo se Tjednoj temi grupe. Kako se krajem godine svode računi, tako je ova tjedna nešto drugačija. Ovotjedna tema bit će 

TREŠ. 

Treš nije nužno loš i to nisu najgori filmovi koje ste gledali (to će jednog dana biti posebna tema). Treš je nešto što toliko loše da je ustvari dobro. Filmovi kao što su ”

Čuvaj se Sinjske ruke”, “Titanic: animirani mjuzikl”, “Inseminoid” ili “Frankenhooker”. 

Koji Vama padaju na pamet? 

Ne mogu si pomoći što volim Gorana Milića. Više-manje svaki dokumentarni serijal koji taj čovjek napravi valja. Kad sam čuo za koncept „Tada & Sada“ odmah sam se zaintrigirao. Mislio sam da nema šanse da Milić zajaše na crno-bijelom valu nostalgije i napravi to za „raju“. Ne bi on to tako, on će to puno inteligentnije. Dojam nakon prve epizode je neodređen. Istina, Milić demistificira ideje prema kojima je „prije bilo bolje“ i vraća nas u Dalmaciju prije izgradnje jadranske magistrale kad je turizam kod većine žitelja obale bio samo misaona imenica. Isto tako, daje nam do znanja kako je postojalo dijeljenje hrane na bonove i kako se stanovi baš i nisu dijelili „šakom i kapom“ kako si danas volimo predstavljati. S druge strane ne štedi ni demone povampirenog kapitalizma, pa se često spominje blokiranih i deložacija, poremećenog koncepta vlasništva, tajkuna i privatizacija. Problem s ovom serijom je što omjer jednog i drugog nije podjednak. Demistifikacija prošlosti nije praćena dovoljno kritičnim napadom na sadašnjost koja, najviše zbog iseljavanja, nije bajna.