Kad Susan Morrow dobije poštom još neobjavljeni roman „Noćne životinje“ zapitat će se jesu li njeni odabiri ispravni i jesu li neke stvari mogle biti drugačije. Ukratko, kad Susan otvori roman „Noćne životinje“ doživjet će krizu koju neće svesti samo na identitet. Film Toma Forda puno je dublji od „krize srednjih godina“. „Noćne životinje“ su, kao i „Noćne kronike“, film o lešinarima. No, ovdje su oni daleko suptilniji. Usporedba se nameće sama od sebe. Ovo je film koji nose Amy Adams i Jake Gyllenhaal i koji, dok se igra s tri paralelne radnje, traži aktivno sudjelovanje gledatelja.

Kad odrastem bit ću televizor, kad odrastem bit ću TV.“

–  Ma, odj… – reče tinejdžer bez imalo srama – „kad odrastem bit ću Spider Jeruzalem“

Ovaj dijalog mi uopće nije teško zamisliti. Dijalog tinejdžera s televizijom nakon što je pročitao „Opet na ulici“, prvi tom sage „Transmetropolitan“ u Fibrinu izdanju mogao bi izgledati točno tako. Zašto? Tko ne bi htio biti Spider Jerusalem, taj poremećeni novinar i borac za pravdu napravljen po uzoru na Huntera Thompsona. Da, istog onog Thompsona koji i kod nas ima more oponašatelja, a kojeg – vjerujte mi na riječ – nitko nije oponašao bolje od Spidera Jerusalema.

Prije „Milijunaša“, „Potjere“ ili „Upitnika“ bila je – „Kviskoteka“. Zašto smo voljeli „Kviskoteku“? Jedan odgovor na to pitanje svakako bi bio Oliver Mlakar. Mlakarov glas i pristup bio je zaštitnim znakom „Kviskoteke“ iako malo ljudi zna da on nije bio i prvi voditelj „Kviskoteke“. Prvi je bio Ivan Hetrich, a drugi i najpoznatiji je po mnogima nenadmašni Mlakar.

U neko doba, kad dostigneš zrelost ili barem razdoblje u kojem se ona pretpostavlja, poželiš imati „ovu glavu i one godine“. Vratiti se u mlade dane u kojima si bio zgodniji, brži, okretniji, s čitavim životom pred sobom. U srži takve želje krije se mogućnost za ispravljanjem svih propuštenih prilike i onih „krivih Drina“ koje stvorimo tijekom godina. Grafički roman Daleko susjedstvo obrađuje tu temu kroz osjećaj gubitka i egzistencijalizam, ali i pretpostavku kako s vremenom zatvaramo puni krug.

Navikli smo na prikaze Pariza kao grada romantike i svjetla, navikli smo na prikaze umjetničke prošlosti i nostalgije za boljim vremenima. No, ono što nam donosi „Divines“, film koji je osvojio nagradu Camera D’Or na festivalu u Cannesu, prikaz je Pariza na koji nismo navikli. Prikaz geta u kojem sustav ne funkcionira nešto je što bismo prije vezali za afroameričku nego za francusku kinematografiju. Samouka redateljica Houda Benyamina snimila je možda i najbolji film godine.

Sredina devedesetih, Generacija X, Kurt Cobain se ubio, iluzije su potrošene, a ljudi su izgubljeni kao i američka politika. Desetljećima se sve odvijalo u odnosu na Sovjetski Savez, a sad je taj vječni neprijatelj sišao sa povijesne scene. Političari su izgubili smjer. Ljudi, kako to obično biva kad se to dogodi, također. U takvom je vremenu Alex Robinson napisao „Ofucani Holivudski Film“. Njegovi su likovi stilom crtanja bliži karikaturi nego realizmu, njihovi su postupci često površinski ili pretjerani, a obraćanje čitatelju kao svjedoku događanja neposredno je i iskreno da se gotovo doima poput krika. Grunge generacija je vrištala glasno, Robinsonovi likovi vrište suptilnije. Dok se nose s očekivanjima sadašnjosti, gnjevni tšo nisu rođeni koje desetljeće prije, odaju priznanje prošlosti. Prošlost je ovdje romansirana, sadašnjost tmurna, a budućnost neizvjesna.

O nekim je filmovima potrebno pisati s vremenskim odmakom. Iz današnje perspektive mnogi djeluju važnije nego u vrijeme kad su objavljeni, a neki od njih su bez razloga podcijenjeni. „Anđeosko srce“ Alana Parkera jedan je od takvih filmova. Ta mješavina krimića i horora, nastala koncem osamdesetih, primjer je filma ispred svog vremena, filma koji je tako očito utjecao na neke danas popularne naslove (prva sezona „Pravog detektiva“), a usto je sjajno spojio triler i horor u nešto kvalitetno i neočekivano. S današnjim iskustvom, doduše, možda uspijete pogoditi konačni rasplet, no mislim da to „Anđeoskom srcu“ nipošto ne oduzima šarm.

Kad promislim o tome da je Wonder Woman kao lik stvorio psiholog u Drugom svjetskom ratu, puno mi toga postaje jasno u vezi filma kojeg sam pogledao. William Moulton Marston stvorio je preteču poligrafa, a poznata je i njegova rečenica kako „ćemo za 150 godina živjeti u svijetu dominantnog matrijarhata“. Wonder Woman je bila njegov odgovor na taj pretpostavljeni proces, a s vremenom i prepoznavanje svijeta u kojem su, zbog odlaska muškaraca u Drugi svjetski rat, žene preuzimale vodeću ulogu obavljajući one poslove koji su dotad nosili „mušku“ etiketu. Čak se i prvi broj stripa podudarao sa ulaskom SAD-a u rat (prosinac, 1941.). Odrednice lika koje je definirao Marston preživjele su do danas.