Suradnja Ante Tomića i Rajka Grlića poznata je domaćim filmoljupcima još od „Karaule“. U najnovijem filmu, ambicioznog naslova „Ustav Republike Hrvatske“, Grlić i Tomić se poigravaju konvencijama i predrasudama dok istodobno naglašavaju vrijednosti koje su sadržane u Ustavu, a koje je, ako gledamo kroz ogledalo mržnje, lako zaboraviti.

Oglasi

Sredina devedesetih, Generacija X, Kurt Cobain se ubio, iluzije su potrošene, a ljudi su izgubljeni kao i američka politika. Desetljećima se sve odvijalo u odnosu na Sovjetski Savez, a sad je taj vječni neprijatelj sišao sa povijesne scene. Političari su izgubili smjer. Ljudi, kako to obično biva kad se to dogodi, također. U takvom je vremenu Alex Robinson napisao „Ofucani Holivudski Film“. Njegovi su likovi stilom crtanja bliži karikaturi nego realizmu, njihovi su postupci često površinski ili pretjerani, a obraćanje čitatelju kao svjedoku događanja neposredno je i iskreno da se gotovo doima poput krika. Grunge generacija je vrištala glasno, Robinsonovi likovi vrište suptilnije. Dok se nose s očekivanjima sadašnjosti, gnjevni tšo nisu rođeni koje desetljeće prije, odaju priznanje prošlosti. Prošlost je ovdje romansirana, sadašnjost tmurna, a budućnost neizvjesna.

O nekim je filmovima potrebno pisati s vremenskim odmakom. Iz današnje perspektive mnogi djeluju važnije nego u vrijeme kad su objavljeni, a neki od njih su bez razloga podcijenjeni. „Anđeosko srce“ Alana Parkera jedan je od takvih filmova. Ta mješavina krimića i horora, nastala koncem osamdesetih, primjer je filma ispred svog vremena, filma koji je tako očito utjecao na neke danas popularne naslove (prva sezona „Pravog detektiva“), a usto je sjajno spojio triler i horor u nešto kvalitetno i neočekivano. S današnjim iskustvom, doduše, možda uspijete pogoditi konačni rasplet, no mislim da to „Anđeoskom srcu“ nipošto ne oduzima šarm.

Kad promislim o tome da je Wonder Woman kao lik stvorio psiholog u Drugom svjetskom ratu, puno mi toga postaje jasno u vezi filma kojeg sam pogledao. William Moulton Marston stvorio je preteču poligrafa, a poznata je i njegova rečenica kako „ćemo za 150 godina živjeti u svijetu dominantnog matrijarhata“. Wonder Woman je bila njegov odgovor na taj pretpostavljeni proces, a s vremenom i prepoznavanje svijeta u kojem su, zbog odlaska muškaraca u Drugi svjetski rat, žene preuzimale vodeću ulogu obavljajući one poslove koji su dotad nosili „mušku“ etiketu. Čak se i prvi broj stripa podudarao sa ulaskom SAD-a u rat (prosinac, 1941.). Odrednice lika koje je definirao Marston preživjele su do danas.

Kod romana Johna Le Carréa po navici možemo očekivati preokrete i intrigu. Njegova najpoznatija ekranizacija je svakako „Dečko, dama, kralj, špijun“ koji je kvalitetno obrađen čak dva puta. Glavne karakteristike njegovih priča su jaki protagonisti koji nose radnju kroz svijet intrige. Tu nije iznimka bio Alec Guiness u TV seriji iz 1979., ni Gary Oldman u filmu iz 2011. U skladu s tom tradicijom, nije iznimka ni Tom Hiddlestone u „Noćnom menadžeru“

“Izgubljeni grad Z” možemo gledati isključivo kao film iako je možda zabavniji kao posveta fanatizmu i opsesiji. Percy, glavni lik ovog, po svemu ambicioznog filma, pokazuje odlike čovjeka koji je do te mjere posvećen otkrivanju nepoznatog, izgubljenog grada da se u slučaju neostvarivanja te ambicije čitav život smatra – promašenim. Na isti, iako drugačiji način, u “Whiplashu” opsesija zamjenjuje realnost života i dovodi do opsesije koju je nemoguće razumjeti ako ju se samo promatra izvana.

Što je Ekranizacija.com? jedne strane kao drugačiji pristup mediju ekrana, filmskog platna i stripa, a s druge kao dodatni sadržaj kojem možda fali ozbiljniji pristup na našoj medijskoj sceni.

Zašto Ekranizacija? Zato što ne volimo riječ zaslon… 😀 Šalim se, Ekranizacija obuhvaća sve ono što vidimo, ekrani su danas svuda oko nas, čitamo i pišemo po ekranima, radimo na njima, a često se i zaboravimo u njima. Ekrani su danas postali prozori u svijet, bez obzira smatrali to dobrim ili lošim.