“Lako je živjeti zatvorenih očiju” nije samo prvi stih refrena pjesme „Strawberry fields forever“. To je metafora društvenog sljepila, odnosa prema represiji i ograničavanju slobode. Ako u interpretaciju Lennonove pjesme uđemo još dublje i nadodamo i nastavak „misunderstanding all you see“ dobit ćemo genezu većine zabluda i ograničenja koja si pojedinac nameće u tiraniji, represiji ili promašenoj ideologiji. Tu film Davida Truebe ima smisla. Već u prvim kadrovima u kojima profesor engleskog djeci objašnjava vrijednost pjesme „Help“ navodeći ih da propitkuju svijet oko sebe pitanjem što taj krik znači dobivamo dojam kako se najlakše prepustiti, ići linijom manjeg otpora i šutjeti. Za nešto više, potrebno je razmišljati.

Oglasi

Tko je ubio sestru Cathy Cesnik? Ubojstvo redovnice u Baltimoreu 1969. preraslo je u urbanu legendu, a urbana legenda prerasla je u izvanrednu Netflixovu dokumentarnu seriju „Keepers“. Nastavak je to trenda koji je započeo HBO-ov „Jinx“ i podcast „Serial“, da bi se kroz izvrsni „Making a Muderer“ pozicionirao na Netflixu. „Keepers“ je ipak ponešto drugačiji od navedenih primjera, prvenstveno zato jer je pitanje kojim je započet ovaj tekst središnja, ali ne i glavna tema serijala. Kako ulazimo u misteriju ubojstva redovnice u studenom 1969., shvaćamo kako se ispred nas raspetljava daleko snažnija i kompleksnija priča. Fokus prelazi sa žrtve na sumnjivce kao što je i uobičajeno za ovaj popularan žanr, no zatim saznajemo kako žrtava ima više i kako su neke od njih – žive.

Kad govorimo o njemačkom ekspresionizmu i njegovoj važnosti za povijest kinematografije neke naslove opetovano spominjemo. Bez obzira govorimo li o „Metropolisu“, „Nosferatuu“, „Plavom anđelu“ ili „Kabinetu doktora Caligarija“, nemoguće je pričati o tom razdoblju bez da spomenemo neki od ovih naslova. Međutim, iznenadilo me koliko malo ljudi zna za stripovsku posvetu njemačkom ekspresionizmu u okviru DC Elseworlds etikete. Tri naslova: „Superman: Metropolis“, „Batman: Nosferatu“ i „Wonder Women: Plavi anđeo“ tvore zanimljivu trilogiju koja je na reinterpretirala filmske klasike unutar poznatog nam stripovskog okruženja.

Kad razmišljam o najdražim autorima, Douglas Adams i Terry Prattchet su među njima. Njihova uvrnuta definicija humora izgledala mi je nenadmašno još kao tinejdžeru i prema njihovim sam romanima uvijek osjećao snažne i nepredvidljive emocije. Kad se pojavila serija „Holistička detektivska agencija Dirka Gentlyja“ znao sam da ću prije nego što počnem gledati morati prizemljiti očekivanja i seriju gledati više kao prilagodbu modernom vremenu nego kao adaptaciju knjige. Također sam, s obzirom na glumačku postavu, bio svjestan da će se trebati navići i na ulogu koju igra Elijah Wood jer je (kako ga je od milja nazvao moj poznanik) „drvo s Ilidže“ ipak najpoznatije po ulozi bića što živi „u rupi u zemlji“.

Rijetko je koji film spojio utjecaje „Lažljivca“ i „Metropolisa“ toliko dobro kao originalni „Istrebljivač“. Dihiotomija između izvorno ljudskog i oponašanja ljudskosti nalazila se u središtu tog kultnog filma, a – s iznimkom Kubrickove „2001.“ – označila je i početak drugačije, inteligentnije znanstvene fantastike.     Nastavak – „Blade Runner 2049.“ – peti film na nekom od jezika engleskog govornog područja fenomenalnog Denisa Villeneuvea zadržao je najvažnija obilježja originala, ali i iskoristio mogućnosti današnje tehnologije. Zbog toga je, bez dileme, jedan od najboljih filmova u 2017.

„Dolazak“ je jedan od najboljih SF filmova zadnjih godina. Film je to koji je izazvao podijeljene kritike i koji treba pogledati nekoliko puta. No, „Dolazak“ kreće od nekoliko zanimljivih pretpostavki na koje treba skrenuti pozornost. Prva od njih je svakako determinizam, a druga – važnija – je potreba ljudske vrste za komunikacijom. „Dolazak“ postavlja pitanje što je za nas komunikacija i, još eksplicitnije: što podrazumijevamo kad koristimo društvene mreže i internet portale?

Istinite priče oduvijek imaju posebnu čar. Krimi priče po istinitom događaju redovito su užitak za gledanje, pogotovo ako su napravljene dobro, s naglaskom na likove i igru lovca i lovine. „Lov na čovjeka: UNABOMBAŠ“ jedna je od mini-serija na tu temu koja je napravljena dobro, a međuigra FBI-jevog profilera Jamesa Fitzgeralda i bombaša, Teda Kaczynskog zadržava pred ekranom i tjera te da pomisliš tko je tu kome točno ušao u glavu? Već u seriji „Hannibal“ mogli smo vidjeti sjajan prikaz obrnute psihologizacije u kojoj je ubojica taj koji manipulira situacijom, no „Hannibal“ je prije svega fikcija. Ovdje su događaji zasnovani na istinitoj priči što međuigru lovca i lovine čini još zanimljivijom, a manifest bombaša-ubojice zastrašujuće aktualnim.

DC je kroz godine stekao naviku „ponovnog stvaranja“ svojih najpoznatijih junaka. Ideja koja se iza toga krije sastoji se od prilagođavanja tih junaka novom vremenu, a posljednji smo takav pokušaj mogli vidjeti u etiketi „Rebirth“ i u „Earth One“ ediciji. No, po mom sudu najbolje oživljavanje likova izvedeno je u priči „Batman: Godina Prva“. Frank Miller i David Mazzucchelli u ovom su predstavku „Povratka Mračnog Viteza“ stvorili priču u kojoj je Batman više čovjek nego superjunak i u kojoj je njegov ulazak u lik šišmiša tek na početku. Takav pristup odgovara onom Bruceu Wayneu iz „Povratka Mračnog Viteza“, ali još više odgovara sredini osamdesetih kad je ova priča i nastala. Koliko ustvari dugujemo „Godini Prvoj“ može se vidjeti i iz nedavnog referenciranja te priče u Nolanovim filmovima o gothamskom osvetniku, no o tome više u nastavku teksta.

Nekad se senzacionalistički nastrojeni mediji zalete pa događajima dodaju pridjeve bez reda i mjere. Koliko smo samo dosad imali „mečeva stoljeća“, „utakmica stoljeća“ ili recimo „suđenja stoljeća“? Toliko ih je puno da ih je teško i pobrojati. Međutim, povjesničari filma pamte jedno suđenje koje bi se doista moglo nazvati holivudskim „suđenjem stoljeća“. Riječ je naravno o prošlom stoljeću, a nesretni junak ove priče je sjajni komičar i jedna od prvih filmskih zvijezda – Roscoe „Fatty“ Arbuckle. Taj sjajni komičar kojeg su često spominjali u istoj rečenici s Charlijem Chaplinom i Busterom Keatonom, sjeo je na optuženičku klupu na početku ludih dvadesetih. Optužen za ubojstvo, osuđen je od medija puno prije nego je suđenje završilo. To što je na kraju oslobođen nije pomoglo ni njemu ni urbanoj legendi koja se oko toga izgradila. Nikad kasnije nije uspio sprati ljagu sa svoga imena.

Moć je najbolji afrodizijak, govorio je još Kissinger. Je li humanitarac na poziciji moći oksimoron? Možemo li reći da su i najbolje namjere kompromitirane jer je u korumpiranom društvu kompromitacija nužna? Sve su to pitanja koja se postavljaju dok se čita „Moć nevinih“, roman koji nas kroz nekoliko perspektiva uvodi u njujorški svijet moći, ambicija i politike. Te se perspektive spajaju kako priča odmiče, a ono što ih veže nije samo moć, nego i instinkt za preživljavanjem. Ekstremi uvijek žude za kontrolom, a ideologija se kao oružje formira usput. U ovom romanu opće i individualno izmjenjuju se brzo, neplanski i brutalno. „Može li moć biti nevina?“, pitamo se na samom kraju kad nas pravo značenje naslova zatekne i iznenadi.