Što nas čini ljudima? Pitanje koje se proteže kroz znanstveno fantastične sadržaje kao zanimljiva okosnica mnogih kultnih knjiga, serija i filmova: Pitanje na koje nastojimo odgovoriti još od Date u “Zvjezdanim stazama”, “Čarobnjaka iz Oza”, “Blade Runnera” ili do Davida iz “Prometeja”. Što nas čini ljudima?

Kad sam pisao o filmu „Ono“ spominjao sam „Stranger Things“. Ta serija koju sam u naletu oduševljenja nazvao „Čudnjikave stvari“ oborila me s nogu. Jedan detalj će najbolje oslikati zašto. Dječak se vozi na biciklu i nastoji upozoriti prijatelje da im prijeti opasnost. Sve ono što se dogodilo prije više nije važno, on sa walkie-talkijem nastoji doći u područje u kojem ga mogu čuti i pedalira iz petnih žila jer će uskoro možda biti – prekasno. Detalj, ali se pamti. U njemu je sadržano toliko toga, toliko uspomena na vrijeme koje nije bilo davno, ali kojem više ne pripadamo. „Stranger Things“ sjajno igra na kartu nostalgije, tog puta u vrijeme kad nije bilo neobično graditi radio stanice, kolibe u šumi i poigravati se svijetom fantastike koji se nikad nije činio bližim. Osamdesete koje se kod nas, iz dobro poznatih razloga, protežu i devedesete.

Postoji scena, na početku filma, u kojoj ikonografski dječačić u žutoj kišnoj kabanici stoji nagnut nad kanalizacijski otvor, a sve to promatra starija, sijeda gospođa sa svog trijema. U nekoliko upečatljivih kadrova od dječačića ostane samo krvava mrlja na kiši, a ta ista starija, sijeda gospođa samo slegne ramenima i uđe u kuću. Što se u međuvremenu dogodilo nije vidjela, a i da jest vjerojatno ju ne bi previše zanimalo.

„Dekice” Craiga Thompsona su roman koji istodobno propitkuje vrijednosti s kojima se suočava mladić snažnog umjetničkog senzibiliteta u sredini punoj predrasuda i sazrijevanje u kojem je prva ljubav samo stepenica sumnje što dolazi s odrastanjem. Craig, glavni lik “Dekica”, otvara priču u bratskoj igri koja za jednog od braće završava kaznom. Iako je nominalno kažnjen samo Phil, ustvari su kažnjena oba brata. Krivnja, kao jedan od glavnih motiva ovog romana, ne da se sakriti niti ispod pokrivača (što je samo jedan od mogućih prijevoda originalnog naziva)

Što bi sve roditelji učinili za svoju djecu? Vjerojatno je odgovor, pogotovo ako imate svoju, nema toga što ne bi. No, postoje neke stvari koje bi trebalo pustiti djeci da riješe između sebe. Djeca izmišljaju, svađaju se, sanjaju i maštaju. Rade sve ono što prečesto zaboravimo, ali i dosta onih sitnih pakosti kojih se prigodno ne sjetimo kad  odrasteno (ili se barem pravimo). „Male laži“ odlično pokazuju kako funkcionira balon zabluda koji krene od uvjeravanja da je „moje dijete krasno“, „ne bi mrava zgazilo“ i „nikada ne bi lagalo“.

Možda je čudno pisati komentar na strip čiji je prvi tom kod nas izdan prije deset godina. Razlog zašto to ipak činim je prije svega kvaliteta samog romana, a onda i nedavno omnibus izdanje. Iako od trenutka objavljivanja posjedujem svih šest dijelova ovog fantastičnog serijala, smatram kako je potrebno sagu o obitelji Centobucchi približiti novim genracijama. Spaghetti Brothers spadaju u red najboljih stripovskih naslova koje sam ikad čitao. Njihova epska odrednica koja ih približava kultnim naslovima poput Kuma, kao i beskrajno referiranje na popularnu kulturu čine Spaghetti Brothers jednim od najznačajnijih stripova ikad objavljenih u Hrvatskoj.

„Dunkirk“ po mnogo čemu nije klasičan ratni ep iako je priča koja se nalazi u pozadini filma svakako takva. Upravo je odluka da od filma ne radi klasičan ep Nolanu otvorila mogućnosti da pokaže kako je moguće napraviti ratni film dodirivanjem različitih priča o kojima ne znamo previše. Te se različite priče, naravno, dodiruju u Dunkirku, mjestu koje je, bez pretjerivanja, spasilo savezničke snage nakon nacističkog osvajanja Francuske.

U jednom od ključnih trenutaka Millarova stripa „Old man Logan“ iz 2008. glavni lik izgovara rečenicu: „Moje ime nije Logan, ja sam Wolverine“. James Mangold je, u okvirima autorskih prava i kreativnosti, uzeo taj lik ostarjelog Logana i njime napravio zaokret. „Logan“ je najbolji od dosadašnjih filmova o čovjeku s kandžama od ademantija, ali i film koji uzima poznate trope, okreće ih naglavačke i – ukratko – pokazuje kako bi filmovi o superjunacima trebali izgledati kad su napravljeni kako treba.