Postoji nekoliko svevremenskih ikona stila. Postoji zvuk motocikla koji se prepoznaje. Postoji onaj pravi, iskonski, nešukerovski „brend“. Harley-Davidson kod većine ljubitelja motocikala više je od običnog vozila. Reći će ljudi koji ih vole da je to način života. Serija „Harley i Davidsoni“ poigrava se time i stavlja gledatelja u poziciju promatrača. Ono što se pred njim odvija rađanje je legende. Nekoć je na naslovnicama pisanih romana stajalo da je Doc Holiday „došao tiho i ušao u legendu“. Harley je došao glasno i napravio isto. Trodijelna mini-serija ima svojih nedostataka, ali ljubiteljima ove tematike to ionako neće biti naročito važno.

Oglasi

Sukob normalnog i nenormalnog koji se nalazi u središtu ovog romana podsjeća nas na pitanje koje postavlja svaki student psihologije: „Što je ustvari normalno?“ Je li pojam normalnosti određen fizičkim ili psihičkim karakteristikama? Postajemo li u svom inzistiranju za poznatim i uopćenim ustvari taoci vlastitih predrasuda? „Oda Kirihitu“ roman je koji nas opominje na više razina. Također, priča predstavlja fantastičan spoj istoka i zapada u kojem razlike zaista postaju ono što obogaćuje.

Poštovani čitatelji i pratitelji Ekranizacije. Subota je, što će reći da je vrijeme za tjedne aktivnosti grupe Ekranizacija. Nakon uspješnog tjedna ratnog filma, u drugi tjedan ulazimo kroz crtež i animaciju: Tjedan ANIMIRANOG filma pruža svim članovima grupe Ekranizacija mogućnost da podijele svoje omiljene animirane filmove, da o njima diskutiraju i nešto nauče, ali i da se upoznaju s novijim naslovima za koje možda nisu čuli.

Pridružite nam se!

„Ja, Daniel Blake“ je najbolji film koji sam pogledao u 2016. Nekoliko dana nakon gledanja nisam prestajao razmišljati o njemu iako sam, s obzirom da je redatelj Ken Loach, znao što očekivati. „Ja, Daniel Blake“ je zamisliv bilo gdje, a ne samo u Ujedinjenom Kraljevstvu. Pojednostavljeno, svi bismo mi mogli biti „Daniel Blake“. U trenutku kad to shvatimo ova snažna, socijalna priča prelazi u horor jer je svakidašnja strava najgora.

Ljudi se boje koječega. Strah nije racionalna kategorija. Uzroci mu se mogu pronaći u onome što je na gledatelja ostavilo najdublji dojam u periodu odrastanja. Kad razmišljam o stvarima kojih se tako, neracionalno, bojim uvijek su klaunovi na prvom mjestu. Sredinom devedesetih naime neki je genijalac s  HTV-a jednu za drugom puštao nekakvu kriminalističku seriju (njemačku koliko se sjećam) o klaunovima kriminalcima i “Ono” Stephena Kinga. Ovo posljednje imalo je toliki kulturološki učinak na osnovne škole da su se klinci bojali sami otići do WC-a ili kupaonice, a moram priznati kako mi do dana današnjeg nije jasno kako smo mi to uopće gledali.

Šarmer je to. Jedan od onih koji će probranoj publici uvijek skrivati svoje prave godine. Kod nas je, eto, tek trideset godina. U rodnom kraju, naravno, već je proslavio trideset i jednu. Taj mali, slučajan detalj pokazuje kako smo od prvog broja Zlatne Serije „Doktor Ksabras“ pa do danas dobro upoznali smotanog detektiva koji svoju gotičarsku patnju (a voli patiti, to svakako!) vješto skriva iza Groucha i svih onih žena koje se za „patetične tipove“ lijepe poput magneta. Baš to, tad kad su mi kanoni horora bili totalna nepoznanica, me fasciniralo kod Dylana Doga.

Kad se u najtežim trenucima Drugog svjetskog rata u Finskoj susretnu Rus i Nijemac, obojica ranjeni, u kolibi s Finkinjom koja ne govori njihove jezike morat će komunicirati. Kroz nju će shvatiti kako su, suprotnim ideologijama usprkos, ipak samo ljudi i da je preživljavanje bitnije od rata. Strast i primalni ljudski nagoni izbijaju na površinu. Rat je, istina, ovdje samo kulisa. “Kukushka” postavlja pitanje koga ćemo od navedenih izbaciti iz gnijezda? Tko ima skrivene motive?

Kad sam prije nešto manje od godinu dana pisao recenziju druge sezone „Preostalih“ naslovio sam ju: „Mogu li se  ljudi baš svemu prilagoditi?“ Damon Lindelof ostao je dosljedan svojoj praksi pa nam ni trećom, posljednjom sezonom „Preostalih“ nije ponudio odgovor na to pitanje. Iako je posljednjom epizodom možda odgovorio na manje važno pitanje „što se dogodilo sa 2% nestale svjetske populacije“, ono najvažnije pitanje – „zašto?“ – ostalo je neodgovoreno. Razlog tome je što je odgovor nebitan, „Preostali“ su (kako im i naslov sugerira) oduvijek bili serija o onima koji su ostali. Njihova priča nosi radnju i upravo oni čine seriju jednim od najvažnijih televizijskih fenomena desetljeća.

Veseli me što mogu reći da su rezultati za prvih šest dana postojanja Ekranizacije, bolji od početnih projekcija. U samo nekoliko dana uspjeli smo svi zajedno postići 2064 pregleda i 1161 posjetitelja stranice. U posljednja dva dana prosjek posjeta je oko 400 ljudi dnevno. Očito se za Ekranizaciju čuje i stranica raste.

Mac, glavni junak ove serije, sa svojim je suborcem nazivan „ubojicom civila“ i „koljačem djece“, a slično kao u spomenutoj pjesmi umjesto parada i priznanja kod kuće ga je dočekao sram i okretanje glave. Bez namjere da ovim tekstom ulazim u apologiju zločina, „Quarry“ sjajno funkcionira kao karakterna drama u kojoj se moralne vertikale dovode do apsurda, a definicija morala u pitanje. To nas, prirodno, dovodi do naslovnog, općenitog pitanja: Što nam „Quarry“ govori o veteranima?