Nekad se senzacionalistički nastrojeni mediji zalete pa događajima dodaju pridjeve bez reda i mjere. Koliko smo samo dosad imali „mečeva stoljeća“, „utakmica stoljeća“ ili recimo „suđenja stoljeća“? Toliko ih je puno da ih je teško i pobrojati. Međutim, povjesničari filma pamte jedno suđenje koje bi se doista moglo nazvati holivudskim „suđenjem stoljeća“. Riječ je naravno o prošlom stoljeću, a nesretni junak ove priče je sjajni komičar i jedna od prvih filmskih zvijezda – Roscoe „Fatty“ Arbuckle. Taj sjajni komičar kojeg su često spominjali u istoj rečenici s Charlijem Chaplinom i Busterom Keatonom, sjeo je na optuženičku klupu na početku ludih dvadesetih. Optužen za ubojstvo, osuđen je od medija puno prije nego je suđenje završilo. To što je na kraju oslobođen nije pomoglo ni njemu ni urbanoj legendi koja se oko toga izgradila. Nikad kasnije nije uspio sprati ljagu sa svoga imena.

Oglasi

Moć je najbolji afrodizijak, govorio je još Kissinger. Je li humanitarac na poziciji moći oksimoron? Možemo li reći da su i najbolje namjere kompromitirane jer je u korumpiranom društvu kompromitacija nužna? Sve su to pitanja koja se postavljaju dok se čita „Moć nevinih“, roman koji nas kroz nekoliko perspektiva uvodi u njujorški svijet moći, ambicija i politike. Te se perspektive spajaju kako priča odmiče, a ono što ih veže nije samo moć, nego i instinkt za preživljavanjem. Ekstremi uvijek žude za kontrolom, a ideologija se kao oružje formira usput. U ovom romanu opće i individualno izmjenjuju se brzo, neplanski i brutalno. „Može li moć biti nevina?“, pitamo se na samom kraju kad nas pravo značenje naslova zatekne i iznenadi.

Treba imati snage priznati grijehe. Treba se znati suočiti s prošlošću. Nakon što Vlada u Keniji uvede besplatno obrazovanje za sve, Marunge se pojavi pred osnovnom školom. Nastavnici koji u školi nemaju dovoljno didaktičkih pomagala ni prostora da smjeste svu zainteresiranu djecu, u prvi mah otprave Marungea. Marunge se, međutim, ne da smesti. Drugi dan je ponovno pred ulazom u školu. Nastavnici se u čudu pogledavaju, ne znaju što bi. Marunge, naime, ima 84 godine. Film snimljen po istinitoj priči zasniva se na dvije važne teme. Važnost obrazovanja i suočavanje s prošlošću.

Tko kaže da tridesete moraju biti nezanimljive? Marti Misterija u izdanju „Veselog četvrtka“ dogurao je do 42. broja i počastio nas epizodom koja je izvorno u Italiji objavljena 2012., za njegov trideseti rođendan. Dvojac Castelli/Alessandrini za tu prigodnu počastio nas je specijalnim izdanjem koje i Martija smješta u tridesete godine XX. stoljeća, usput nas podjećajući na neke od ključnih filmskih i književnih trenutaka tog razdoblja.

Nakon pogledanog najnovijeg Spidermana, ovo pitanje je na neki način odgovoreno. U relativno smo kratkom roku vidjeli dvije različite verzije lika i o svakoj od njih bi se dalo raspravljati. Sony s tim kultnim junakom očito nije znao što bi pa je s odobravanjem svekolikog stripovskog puka dočekano primanje Spideyja pod Marvelovo okrilje. Najnoviji film daje nam drugačijeg Spidermana, a Tom Holland kao Peter Parker konačno vraća priči onu dječju zaigranost koja je u prethodne dvije inkarnacije toliko nedostajala. Također, suradnja Sonyja i Marvela profitirala je od naučenog pravila prema kojem je film o superjunacima onoliko dobar koliko je dobar njegov antagonist. Odabir Michaela Keatona za tu ulogu postao je kulturna referenca sam po sebi.

„Star Trek: Discovery“. Trek se konačno vratio na televiziju. Po meni, jedino prirodno stanište franšize. Svaka čast pokušajima reboota i filmova, svaka čast svemu što se zbilo u tri nastavka dosad, ali TV je mjesto gdje Trek najviše profitira. Nekoliko detalja potrebno je objasniti prije nego dublje uđemo u tekst. „Star Trek: Discovery“ serija je kojom ćemo sigurno otkriti neke aspekte Treka koje nismo znali dosad. Nekoliko je razloga za to. Najavljeno nam je kako ćemo događaje vidjeti iz perspektive Klingonaca i Federacije. Protagonist serije po prvi put nije kapetan broda, a pisanje je po prvi put organizirano kao jedna priča koja će obuhvatiti čitavu sezonu. Sve to skupa čini ovaj Trek drugačijim od svih dosad, no barem prema prve dvije epizode to nije nužno loše. Nastojat ću u nastavku teksta izbjeći značajne spoilere, no manjih će ipak biti pa ako još niste pogledali prve dvije epizode „Star Trek: Discovery“ vratite se ovom tekstu kad ih pogledate.

Još jedna subota… 

Dragi moji,

imamo novu tjednu temu komunikacije u grupi Ekranizacija na Facebooku. 

Pripremite konje, laso, lulu mira, prijatelje svih rasa, sjekiru i Zagorovu majicu. Idemo u vestern svijet. Pišite o Johnu Wayneu, Clintu Eastwoodu, Texu Willeru ili Malom Rendžeru. Pišite i o Magičnom vjetru i Traperu Keriju, pišite o Deadwoodu i Winnetouu. 
U grupu Ekranizacija možete pristupiti OVDJE. 

VESELIMO SE VAŠEM PISANJU!

Rijetko kad se dogodi da mi odlazak u kino na film o kojem ne znam previše pruži toliko zabavnih momenata kao ovaj. Na jednoj “Filmomaniji” ostavio mi je uvjerljivo najsnažniji utisak i postao film koji preporučujem svima koji se iz ovog ili onog razloga žele osjećati dobro nakon odjavne špice.  “Mi smo najbolje”, švedski je film o tri djevojčice koje taman na prijelazu u djevojaštvo odluče osnovati punk bend i na taj način otkriti identitet. Iza te, pomalo predvidljive potke, krije se sjajno filmsko ostvarenje o odrastanju, prijateljstvu i značenju glazbe koje gledatelja vodi na putovanje kroz sve postojeće emocije. Tuga, sreća, smijeh i suze smjenjuju se u filmu u kojem dominiraju sjajne glavne glumačke izvedbe Mire Barkhammar, Mire Grosin i Liv LeMoyne kao tri glavne protagonistice. 

Kad sam, kao već odrasliji stripajlija, uzeo u ruke Oesterheldovog „Eternauta“ nešto mi je u njemu bilo intimno blisko, strahovito poznato. Trenutak ili dva zastajkivanja dok sam na nekom „CRŠ“-u strip vrtio po rukama bilo mi je dovoljno da odgonetnem asocijaciju: „Nipper“. Strip o malom nogometnom genijalcu koji je dokove lučkog grada zamijenio svjetlima stadiona nikad me nije prestao fascinirati. Pripadam generaciji koja je čitala drugo izdanje „Nippera“ na ovim prostorima. Svjetsko prvenstvo 1994. u SAD-u simbolički je značilo kraj za čitavu jednu generaciju nogometaša, a vjerojatno je svima u sjećanju ostao najpoznatiji od njih – Diego Armando Maradona. „Nipper“ je s Maradonom dijelio nizak rast i prgav karakter, dijelio je i otpor autoritetima, a dijelio je i porijeklo.

Feminizacija Hollywooda bijaše termin kojim je nedavno Pavičić u Jutarnjem listu otvorio tekst o dominaciji ženskih junakinja na velikom platnu. Malo što je potvrdilo tu njegovu tezu kao ovogodišnja dodjela nagrade Emmy. Najvažnije nagrade, što se dramskih serija i miniserija tiče, raspoređene su između „Malih laži“, „Krune“ i „Sluškinjine priče“. Rekao bih, sasvim zasluženo iako možda poneka želja odlazi prema „Westworldu“, „Kobnoj noći“ ili „Čudnjikavim stvarima“. Ono što veže sve tri serije iznimno su jake ženske glumačke izvedbe, fascinantne priče na psihološkoj razini i upečatljivo režirani kadrovi gdje se eksterijer i interijer sjajno prožimlju s pričom tako dodavajući vizualnu naraciju onoj scenarističkoj.

“Sluškinjina priča” prema romanu Margaret Atwood podigla je prašinu još otkad se pojavila na HBO GO i HBO on DEMAND uslugama u Hrvatskoj. Originalno producirana putem HULU streaming servisa, “Sluškinjina priča” samo nastavlja tradiciju odličnih knjiških adaptacija te mreže. Lani smo tako uživali u izvrsnoj “11/22/63”, a ove godine nas je dočekala “Sluškinjina priča”. Priča o distopijskom svijetu u kojem je funkcija žene svedena na rađanje, a funkcija društva ne klerikalnost, otkriva nam više o društvu u kojem živimo nego smo si kadri priznati.