U uvodniku Fibrinog „Punishera“ Garth Ennis govori o tribini održanoj početkom stoljeća kojoj je tema bila „Nasilje u stripovima“. Kad je na toj tribini netko spomenuo Punishera gotovo su ga ismijali i posvetili se „ozbiljnijim“ stripovima. Prema Ennisovim riječima, tad mu je prvi put palo na pamet da „sveznalicama“ da do znanja da je Punisher nepravedno podcijenjen. Dvadesetak godina kasnije, njegov rad na Punisheru, u okviru Marvelove MAX etikete, smatra se jednim od najboljih u stripovskoj povijesti. Nakon nekoliko više ili manje uspješnih fimskih adaptacija, dočekali smo i onu televizijsku. Kooperacija Marvel-Netflix dala nam je Punishera kakvog dosad nismo imali prilike vidjeti. Reći ću bez pardona, kritičarima usprkos, i jednu od najboljih serija godine. Ovaj Punisher na tragu je onog Ennisovog iz MAX etikete, a scenaristički zahvati u mit koji okružuje Franka Castlea opravdani su i priči daju dubinu. Također, kod gledanja serije kao što je „Punisher“ treba znati što očekivati. Kritika koja se da pročitati na internetu kako je „previše nasilan više govori o nekim kritičarima nego o samoj seriji.
Prvi zahvat koji treba imati na umu pomicanje je Punisherove ratne priče iz Vijetnama u Irak-Afganistan. To smo već imali prilike vidjeti u „Boschu“ gdje je također ratna prošlost glavnog lika pomaknuta u nedavniji rat. Iako razumijem bijes pojedinih fanova oko takvog pomicanja, ono ovdje ima smisla. Pomicanje Franka Castlea u moralno dubiozan „rat protiv terora“ omogućilo je seriji da bude aktualnija, ali i društveno kritičnija. Kad „Punisher“ progovara o korupciji i korporacijama unutar vojnih operacija i o sitnim interesima „velikih vođa“ onda ima daleko više smisla u kontekstu nedavnih ratova nego u kontekstu onog kojeg se novije generacije ni ne sjećaju. Ono na čemu se seriji možda može prigovoriti učestali su flashbackovi na krucijalan događaj koji dovodi do stvaranja Punishera – ubojstvo njegove žene i djece. To, bez brige, nije spojler. To saznajemo već na početku serije, a ako ste gledali drugu sezonu „Daredevila“ tad znate to i od ranije.
Punisher, za razliku od većine Marvelovog svemira, nije superjunak. On nije kao Avengersi, Luke Cage ili Jessica Jones. Nije čak ni kao Daredevil. Njegova psiha opterećena je tragedijom koja mu se dogodila, a prva sezona nije potrošena na to da nam ispriča sve mehanizme njegove osvete. Irci iz Hell’s Kitchena, bikeri i mafijaši drugih njujorških kvartova, ostavljeni su za neku drugu prigodu. Prva sezona počinje simboličkim spaljivanjem lubanje na prsima koje se nastavlja na drugu sezonu „Daredevila“. Frank zna da mora nestati, no isto tako zna da za njega ne postoji normalan život. Upravo u toj fazi serija je malo sporija. To ne čudi kad se uzme u obzir da je tvorac serije poznat kao majstor sporog tempa. Steve Lightfoot radio je, naime, i na Fullerovom „Hannibalu“. Lightfootov odabir zbog kojeg „Punisher“ kronološki kreće nakon druge sezone „Daredevila“ zanimljiv je zato što omogućava upoznavanje s likom u sasvim drugom kontekstu. Svijet u kojem danas živimo drugačiji je od onog na koji smo navikli. Zlikovci i dobri momci više ne postoje. Sve je više sivih zona, a Frank Castle je njihova definicija. Slično kao u „Generaciji ubojica“ Davida Simona, opravdanost američkih ratova isprepliće se s osjećajem krivnje onih koji ih vode. Frank na pitanje „zašto smo se borili“ ni ne pokušava odgovoriti. Između redaka je sasvim jasno da kao ni Vijetnam, tako ni ovaj rat nije i ne može biti – moralno ispravan. Junaci postoje u bajkama. Frank ne traži medalje i srebrne križeve. On, po definiciji, traži iskupljenje.
Upravo u toj ranoj fazi sezone vidimo koliko je Jon Berenthal napredovao u odnosu na prvih nekoliko sezona „Živih mrtvaca“. Njegova uloga fantastično hvata nijanse Frankovog lika, pa je prostor između ludila, osvete i osjećaja krivnje pogođen u ekspresijama lica, hladnoći prema svijetu oko sebe i sumnji u svakoga tko mu želi pomoći. Berenthal u tom smislu fenomenalno funkcionira kao Frank Castle, ali i kao Punisher. Naravno, onog trenutka kad shvati da skrivanje više nije opcija. Zapravo, odnos Franka i Davida Liebermana, poznatog kao Micro, sjajno pokazuje razliku između Franka Castlea i njegovog alter-ega. Micro je možda lik kojeg smo u ovoj seriji prvi put vidjeli, no već je ranije spominjan u okviru Marvelovog svemira. U seriji „Agenti SHIELD-a“ ga kao izvor informacija spominje Skye, dok na kraju druge sezone „Daredevila“ Frank uzima disk na kojem piše MICRO i odlazi. U ovoj sezoni postaje jasno što se nalazi na tom disku i kakvu ulogu u Castleovoj tragediji ima operacija njegove jedinice u Kandaharu. Odnos Punisher-Micro jedna je od najbolje razrađenih niti radnje čitave serije.
„Punisher“ je u daleko više od serije o osveti. To je serija o iskupljenju, osjećaju krivnje, PTSP-u i posljedicama promašene američke politike. Jedna od tih posljedica su i ratnici koji su se vratili u svijet u kojem je medalja zakačena na rever istovjetna zatrpavanju problema pod tepih. „Fućkaš medalje, želim živjeti“ jedan je od zanimljivijih podtekstova ove serije i rečenica koja snažno rezonira. Netko je u stanju prihvatiti takvo stanje stvari, netko nije. Zbog čega idemo u rat?, postavlja pitanje Frank. Zbog novca ili osjećaja dužnosti? Zbog toga što želimo pobjeći ili zbog toga što želimo biti heroji? Možda je odgovor i da ne znamo bolje? Lewis (Daniel Webber), mladić s ozbiljnim PTSP-om, ovdje je samo jedan rukavac priče. Pritok koji pokazuje kamo život može odvesti ako rat ostane jedina referenca vrijedna sjećanja.
Kompleksnost „Punishera“ najbolje se vidi u izvrsnom iskorištavanju sporednih likova. Bez obzira govorimo li o Karen Page (Deborah Ann Woll) koju znamo iz „Daredevila“ ili agentici Dini Madani (Amber Rose Revah), primijetit ćemo da njihov odnos s glavnim likom i pozadinskom triler-špijunskom pričom evoluira. Tu je i Curtis (Jason R. Moore) koji služi kao moralni kompas kroz seriju u kojoj je moral, blago rečeno, teško definirati. Antagonisti su ovdje vrlo dobri i fenomenalna su opozicija Castleu i njegovim saveznicima. Pošto ne želim kvariti doživljaj, neću govoriti previše o identitetu i navikama koje imaju, ali ću reći kako je užitak vidjeti kritiku „Guantanamo“ politike koja je obilježila „rat protiv terora“. Metodičan pristup pripovjedanju koji Lightfoot preferira odlično se spaja s Punisherovom filozofijom prema kojoj za krivce nema popusta.
Osim kroz Franka, Lewisa i Curtisa, snalaženje ratnih veterana u stvarnom životu možemo vidjeti kroz ljude koji su iz rata izašli uspješniji nego što su u njega ušli. Billy Russo, kojeg glumi Ben Barnes, primjer je osobe kojoj je rat život promijenio na bolje. Njegova uloga u seriji gotovo je jednako intrigantna kao i Punisherova. Pristup životu i svijetu koji ih okružuje dijametralno je različit, ali obojica će učiniti sve da prežive. Fizički i psihički potpuno različiti, sličnost u postupcima kad su stjerani uza zid zapanjuje. Shvaćamo, kao gledatelji, da je razlika u pristupu samo stvar odabira i odgovora na pitanje postoji li u ratu ono što bismo, najkraće, mogli nazvati moralnim kodom.
„Punisher“ je priča o ljudima za koje rat nije završio. „Punisher“ je, u biti, priča o mogućnosti da nekom ponovno vjeruješ. Izdaja i povjerenje stalne su teme koje se ponavljaju. „Punisher“ nije samo serija o ubojici koji se osvećuje krivcima za tragediju. To je ono što po mom mišljenju ovu seriju čini jednom od najboljih serija godine. To je također razlog kritike. S jedne strane, kritike po internetu kažu da ima previše nasilja, a s druge da „Punisher“ nije dovoljno lud. Neke od idiotskijih kritka čak zamjeraju što nije potegnuo pitanje prava o nošenju oružja unutar SAD—a. Stava sam da ništa od toga tvorcima serije nije bila namjera. Slično kao i Garth Ennis na onom okruglom stolu s početka teksta mislim da su htjeli pokazati kako „Punisher“ može biti aktualan i ozbiljan, a istodobno ostati svoj. Slično kao u MAX etiketi.
Tu su, po meni, u potpunosti uspjeli.
Ekranizacija 
Odlicno receno!
Sviđa mi seSviđa mi se