„Borit ćemo se na plažama, borit ćemo se na uzletištima i nikad se nećemo predati“ – Winston Churchill
Poznati Churchillov citat ste vjerojatno mnogo puta čuli. Njegov poznati govor kojim je motivirao Britance misao je koja lebdi u pozadini „Dunkirka“ od samog početka. Sa svakim Nolanovim filmom postoji određen broj ljudi koji traži zamjerke povećalom, a „Dunkirk“ je takva tema da nije problem naći kontroverzu ako je tražiš. Međutim, postoji ona priča o redateljskoj slobodi. Postoji priča o tome da se i kreativnosti pusti na volju. Nolan je ovog puta napravio upravo to, prestao je podilaziti masovnoj publici suvišnim objašnjavanjem i usput napravio jedan od najinteligentnijih filmova godine.
„Dunkirk“ po mnogo čemu nije klasičan ratni ep iako je priča koja se nalazi u pozadini filma svakako takva. Upravo je odluka da od filma ne radi klasičan ep Nolanu otvorila mogućnosti da pokaže kako je moguće napraviti ratni film dodirivanjem različitih priča o kojima ne znamo previše. Te se različite priče, naravno, dodiruju u Dunkirku, mjestu koje je, bez pretjerivanja, spasilo savezničke snage nakon nacističkog osvajanja Francuske. Kolaps Maginotove linije neumitno je doveo do Dunkirka i potrebe da se evakuira pola milijuna savezničkih snaga. Jedna od glavnih zamjerki koje su se mogle pročitati na „Dunkirk“ odnosila se na njegovu britanocentričnost i nedovoljno naglašavanje činjenice da su upravo francuske snage držale odstupnicu kako bi se evakuacija mogla provesti. Takve zamjerke iz mog kuta gledanja i nemaju smisla. Nolan je imao slobodu napraviti film prema svom viđenju, a dodatno naglašavanje perifernih događaja samo bi otupjelo oštricu filma i skrenulo pozornost gledatelja s onoga što je bitno. Nolan nije radio dokumentarni film i pomalo je apsurdno, da ne upotrijebim težu riječ, to od njega očekivati.
Čini mi se, barem je takav dojam koji sam imao tijekom gledanja, da je Nolanov cilj bio pokazati nam individualne perspektive. Tri priče koje se prepliću tako nas stavljaju u kokpit britanskog ratnog aviona, civilnu brodicu koja plovi prema plaži da pomogne u evakuaciji i napore vojnika na plaži koji samo nastoje otići kući prije nego njemačke snage oko njih stegnu obruč. Ta individualna perspektiva ono je što čini „Dunkirk“ posebno dobrim. Režijsko majstorstvo Nolan je iskoristio da nas natjera da pomislimo kako se sami nalazimo na brodu, plaži i avionu, a istodobno nam je dao do znanja kako rat nije video-igra jer nas njegova brutalnost može zaskočiti ako ne budemo dovoljno oprezni. Sumnjam da bi takav narativni skok mogao izvesti bilo tko osim njega jer on danas ima takvu slobodu i režiserski kredo da mu je dozvoljeno činiti eksperimente koji drugim redateljima nisu dozvoljeni.
Kad se koristi takva osobna perspektiva onda je jako važan odabir glumaca. U tom smislu nije čudno što Nolan kombinira krupne planove, naglašavajući ekspresije, i panoramske prikaze Atlantika i francuskih plaža. Epsko i osobno se isprepliću što „Dunkirku“ daje dodatnu poetsku dimenziju. Gledamo rat kroz oči sudionika i robovi smo dojma kako je ono što se odvija ispred nas odraz njihovih zjenica. Taj trik se ne koristi često. Riskantan je i može ispasti patetično. Tom Hardy i Mark Rylance glumci su koji od takvog pristupa profitiraju. Dijalog se odvija s gledateljem, komunikacija je neverbalna. Dijalog između likova sveden je na minimum.
Dok su Hardy i Rylance ljudi čije junaštvo je produkt uvjerenja i upornosti, Kenneth Brannagh i Cillian Murphy pokazuju drugačiji spektar emocija. Brannagh u svojoj oficirskoj ulozi nastoji postupati racionalno, svjestan da će jedino racionalne odluke dovesti do željenog rezultata. „Previše je toga na kocki“. – izgovara u jednom trenutku. No, on je ovdje donekle i u ulozi naratora. Popunjava rupe i do određene mjere objašnjava radnju. Nolan ipak ne zna je li publika svjesna što je sve na kocki ako „Operacija Dynamo“ ne uspije. Cillian Murphy pak briljira u svojim emocijama iako njih ne možemo nazvati pozitivnima. Strah, prestravljenost i panika emocije su stvorene za njega. Dok se vani odvija epski, vidljivi užas; iznutra njegov lik proživljava puno dublji, osobni pakao.
Malo je čudno što tema „Dunkirka“ nije ekranizirana više puta nego što je dosad slučaj. Prije ove, posljednja relevantna ekranizacija te teme bila je ona Leslieja Normana iz 1958. godine. Nolan je toga svjestan, no ne skriva da je odabirom ovog posebnog pristupa htio napraviti drugačiji ratni film. Naravno, iskorištava kameru u cijelosti pa tako imamo s jedne strane ljude koji na plaži pokušavaju zadržati ljudskost dok po njima padaju bombe (i izgledaju kao mravi i podsjećaju na mrave) dok se veličanstvenim scenama u zraku daje do znanja umijeće fotografije što u potpunosti iskorištava potencijal IMAX-a. Kamera u kokpitu? Nema problema. Posudit ćemo rumunjski Yak, pretvorit ga u Spitfire i zatim ćemo staviti glumca u njega dok kamera izvana snima kokpit. To nitko dosad nije napravio. Nolan zbilja voli biti prvi.
Jedan je kritičar rekao kako „Dunkirk“ nije mogao doći u bolje vrijeme, argumentirajući kako je metafora Brexita. Moram priznati da meni to nije palo na pamet gledajući film, ali to je u svakom slučaju zanimljiva tvrdnja. Zabavno je što se film, eto, može promatrati i u tom ključu.
Čini mi se, ipak, da ovakvi filmovi vraćaju smisao kinu. Danas je tako lako upaliti televizor, pokrenuti HBO, Netflix ili neki od sličnih servisa i gledati sjajan sadržaj u miru dnevnog boravka. No, filmovi kao što je „Dunkirk“ podsjećaju da neke vizualne uživancije možeš doživjeti jedino u kinu.
„Dunkirk“ – veliko platno za povijesni događaj ispričan iz tri male, sasvim ljudske, perspektive.
Ekranizacija 
4 Comments